Nije trebalo puno čekati poražavajuće rezultate naših učenika nakon provedenih prijamnih ispita na nekim fakultetima. I nije puno trebalo tražiti krivca za te loše rezultate. Najlakše je okriviti najslabiju kariku pa je ove godine pobjedu odnijela online nastava!
Notu mističnosti svemu ovome daje zanimljiva podudarnost s uspjehom učenika na kraju nastavne godine. Naime, srednja ocjena osnovnoškolaca ove je godine iznosila 4,51 dok su srednjoškolci mogli razveseliti svoju rodbinu sa srednjom ocjenom 4,09.
I taman smo pomislili kako živimo u zemlji neshvaćenih genijalaca, ali grubo su nas otrijeznili rezultati prijamnih ispita koji polako i sigurno, na mala vrata, ulaze u naš obrazovni sustav.
Naime, pojedini su fakulteti uvidjeli kako ovaj zavidan uspjeh koji učenici donose iz srednjih škola nije nikakva garancija izvrsnosti, a državna matura sa svojim pragovima prolaznosti, posljednjih godina, nije baš najbolje mjerilo bilo čijeg znanja pa su odlučili uvesti reda.
I neka su. Bilo je i vrijeme. I sad bi se trebalo vratiti u davnu prošlost, odnosno vrijeme koje nije poznavalo online nastavu i u kojem se spomenuta nastava činila kao znanstvena fantastika. Vrijeme u kojem su nastavnici zdvajali, upozoravali, molili i kumili, ali ih nitko po običaju, nije čuo. Vrijeme u kojem se s pritiscima na nastavnika počinje tamo negdje tijekom prvih jorgovana pa se ti pritisci pojačavaju dolaskom vrgoračkih jagoda da bi pojavom mladog graška doživjeli pravu kulminaciju. Pritisci su to u svim duginim bojama; ravnatelja, roditelja, razrednika, razrednog, nastavničkog, učiteljskog vijeća, inspekcije, agencije, viših savjetnika, a na samom kraju, možda čak najmanji pritisak, onaj samih učenika. Drugi odrađuju njihov posao pa oniinterveniraju samo onda kad spomenute institucije zakažu. I tako iz godine u godinu.
Nastavnici s visokim ocjenama bez kriterija postali su poželjni i podobni, a nastavnici s nižim ocjenama i nekakvim mizernim kriterijima, postali su nepoželjni i problematični. Oni suludo hrabri koji se usuđuju učenika poslati na dopunski rad, unaprijed su spremni na promptnu reakciju inspekcije i agencije koje će i na neviđeno pronaći grešku.
I institucije u konačnici spašavaju nedužnog prijavitelja, a kažnjavaju problematičnog nastavnika s mizernim kriterijima. I nakon par takvih stresnih i predinfarktnih završetaka godine i opipljive mržnje kolektiva jer “uvijek je s vama neki problem”, dignete ruke.
Zaključite dva, pet tj., koliko već treba i uklopite se. Predate. Odustanete. I onda jednog jutra na kraju 2020./2021. nastavne godine, pročitate vijest kako imamo najviše odlikaša u državi i kako fakulteti koji uvode prijamne ispite nisu ispunili upisne kvote. I tada vam sine.
To je sigurno zbog online nastave. Potpuno logično i razumno objašnjenje. Institucije su uspješno odradile svoj posao. Pitam se samo u kome će pronalaziti krivca onda kad online nastave više ne bude?
Piše: Tamara Šoić