Dragi moji, ako me ne upratite ovaj put, neću vam zamjeriti. Nedokučivi Jahve dao vam je najljepše more na sjevernoj hemisferi, najduže godišnje odmore među svim radnicima u svom vinogradu, najbolju i najsposobniju Vladu još od dana od kad su Adam i Eva bili šupirani s Gospodnjeg kolhoza, a najbolja i najsposobnija Vlada, vođena najvećim sinom našeg naroda i narodnosti, dala vam je regrese i primanja koja vam omogućuju da gore navedene Božje darove primate mudro i sa zahvalnošću.
I dok tako ležite u hladu borova, s pivom u jednoj, a Glorijom u drugoj ruci, puni zahvalnosti dobrome Ocu na nebesima i slugama Njegovim Andreju i Radovanu ovdje na zemlji, ja evo promišljam aktualni prosvjetarski trenutak dočim je moja tipkovnica naprosto u blaženom stanju.
Upravo ovih dana, naime, svjedočimo još jednom velikom križu i patnji koja nas je zadesila, a to je deficit nastavnika matematike i STEM područja. Doduše, hrvatsko je školstvo toliko blagoslovljeno križevima da djeluje više kao groblje, a manje kao obrazovni sustav jedne EU zemlje u 21. stoljeću, međutim, ovaj put problem je detektiran na najvišoj razini. Iako je ovo nešto što žulja hrvatske škole već dva-tri desetljeća, jučer se sastao saborski Odbor za obrazovanje kako bi raspravio situaciju i utro put rješenju. Narodni su poslanici upregli male sive stanice, iz glava se dimilo i pušilo kao nakon kuršlusa (što, obzirom na atmosferske prilike, ne čudi previše), a kao rezultat svega iznijeti su određeni prijedlozi. Onaj koji je dobio najviše medijske pozornosti prijedlog je da se učiteljima i nastavnicima matematike daju stanovi i veće plaće kako bi ih se motiviralo da ostanu u sustavu. Osobno se s tim ne slažem, a sad ću svoje polazište i obrazložiti.
Naime, ne znam kako bi se ovakvo rješenje zakonski reguliralo? Kako ćete nastavnicima jednog predmeta dati veće plaće ili stanove, a nastavnicima drugih nećete? Doduše, vidimo ovih dana da to hrvatskoj Vladi ne predstavlja osobit problem; njima je sasvim prihvatljivo jednoj skupini svojih građana omogućiti normalno putovanje, šopingiranje ili koncertiranje, a drugoj život zagorčati do ibera, ali mišljenja sam da ne bi bilo dobro na ovaj način dijeliti zbornice. Uostalom, u Hrvatskoj nije kroničan samo manjak nastavnika matematike – nama fali majstora, obrtnika, vozača, medicinskih sestara, a prvenstveno nam fali sposobnih ministara. Recite, zar ćemo za koju godinu ministrima davati stanove i veće plaće kako bismo ovaj ponor premostili?
K tome, meni ovo rješenje opasno vuče na neka bivša vremena, kad su Hrvati, barem oni veliki, bili uznici i robovi. Ti hohštaplerski običaji davanja stanova učiteljima relikt su socijalizma; budući da mi je teta bila učiteljica hrvatskog i ruskog jezika dobar dio djetinjstva proveo sam u takvom stanu. Nemojte mi reći da se u blaženom kapitalizmu, u doba tržišnih vrijednosti, nastavnike matematike može motivirati samo socijalističkim metodama? Osim toga, ovo rješenje već se provjereno pokazalo neuspješnim. Ako ikome, suvremena je hrvatska država izgradila ne stanove nego viletine i objekte s više zvjezdica nego ih vidite na noćnom nebu svećenicima i kleru, dala im i velike plaće i premnoge pogodnosti; unatoč svemu, svećenici su i dalje izrazito deficitarna branša. Hrvati su očito jako nezahvalan materijal za kapitalizam današnjice; mi cijenimo stare, tradicionalne vrijednosti i u skladu s tim i živimo.Šalu nastranu (a puno toga u našem školstvu je nastrano); davanje stanova i povišica samo je privremeno rješenje. Problemi se, naime, rješavaju na izvoru, a ne na ušću.
Izvor naših problema izostanak je bilo kakvog suvislog planiranja obrazovne politike ove zemlje. U nas se obrazovna politika vodi od izbora do izbora, od ministra do ministra, stalno malim koracima. Rezultati pravih, dubinskih promjena obrazovnog sustava vide se, naime, tek nakon deset – petnaest godina, a izbori su svake četvrte. Treba mijenjati sustav, percepciju obrazovanja, pristup ovoj tematici, vrijednosni sustav, ako baš hoćete, i tek u sklopu takvih promjena povećavati primanja i društveni status nastavnika. Konkretno, znamo li mi što želimo od obrazovnog sustava? Koliko imamo kojih kadrova? Kojih je previše, a kojih je premalo? Zaboga, problem manjka nastavnika matematike prisutan je desetljećima i tek sad, kad je voda došla do grla, kad se ovo pitanje više ne može ignorirati, tek sad se tamo neki odbor u parlamentu sjetio sazvati sjednicu?
Recite – zašto mi svake godine upisujemo hrpetinu brucoša prava ili ekonomije, ako se zna da ih imamo dovoljno? Međutim, to je pitanje kvota i ako u to pitanje taknete, odmah akademska zajednica vrišti o autonomiji sveučilišta. Mijenjati ove stvari znači, treba to otvoreno reći, otvoreni sukob s akademskim elitama jer to ugrožava njihove interese. Koja postava u mzo je imala petlje za tako nešto?Problem je puno dublji – zar mislite da ne bi i nastavnici ostalih predmeta otišli iz sustava da mogu? Da ne bi povjesničari radije penziju dočekali u kakvom muzeju ili arhivu? Da kroatisti ne bi radije bili lektori u nekoj izdavačkoj kući? Da nastavnici jezika ne bi više zarađivali na televiziji, kao prevoditelji ili kao sudski tumači? Pa svatko tko god želi jedva čeka otići iz školstva, jer nam je školstvo postalo zatvor.
Zatvor, kolege, a znate da u zatvor nije problem ući – problem je izaći. U hrvatsko školstvo može ući, takoreći, tko želi; izaći uspijevaju tek rijetki. Matematičari su tu u puno boljoj situaciji, naprosto zato jer su traženiji puno više nego geografi, povjesničari ili latinisti. Studij matematike izrazito je zahtjevan. Nisam studirao matematiku, ali sam jedva ocjenu navukao na dovoljan u gimnaziji jer me savršeno nije zanimala. Međutim, još od tog vremena gajim poštovanje prema ljudima koji matematiku ili fiziku imaju u mom prstu. Nakon tako zahtjevnog studija, koji matematičar će raditi u školi, ako može karijeru ostvariti u bankarstvu, IT sektoru, privatnom poduzetništvu? Nije tu riječ samo o plaći i stanu iako to mladom čovjeku na početku karijere jesu izrazito bitne stavke; riječ je o društvenom statusu, o tome da te idućih 40 godina čeka natezanje s djecom koja imaju sva prava, a nikakve obaveze, s roditeljima koji su često infantilniji od djece, sa suludim pravilnicima i birokracijom, inspekcijom…O tome je, gospodo sabornici, riječ.Učinili ste sve da prosvjetu sahranite i sad biste davali umjetno disanje. Sad je kasno. Puno prekasno.
Piše: Žukov