Dani su sve duži, suknje su sve kraće; dragi moji, početak je lipnja, ono blaženo doba godine kad se veselimo zaključivanju ocjena, učeničkom fektanju petica za prosjek, pastirskim pohodima roditelja po školama, pritiscima inspekcija, ravnatelja i svih mogućih wanabee autoriteta u obrazovnom sustavu, sjedničenjima, ispunjavanju prijeko potrebnih obrazaca i formulara bez kojih bi život u ovom birokratskom eldoradu izgubio smisao i zbog kojih toliko volimo prosvjetu; ako ste još k tome i razrednik, naprosto ste na sedmom nebu.
Ovo su oni dani kad se obično pitamo gdje nam je bila pamet s 18 i zašto smo izabrali biti pozvani umjesto plaćeni kao sav normalan svijet. Kad vidite kako lijepo žive oni koji za život zarađuju nogama (lipanj je ipak posvećen nogometu) ili sisama i guzicama, shvatite kako su glava i kičma naprosto precijenjene.
Ima li prikladnijeg dana da otvorimo ovu temu od obljetnice čekanja tramvaja; čekali vi tramvaj, Godota ili nekog sposobnog na čelu obrazovnog sustava, sva je prilika da ćete se načekati. Živimo u zemlji u kojoj uspijeva samo neuspjeh; najveći uspjeh prosvjetne vlasti bilo je izvlačenje desetaka tisuća građana na ulicu za bolje obrazovanje. Što smo dobili od tog boljeg obrazovanja znate i sami; jedna od monumentalnijih besmislica u obrazovnom sustavu dopunski je rad i upravo dopunskim radom pozabavit ću se u tekstu koji čitate.
Ukoliko ste jedan od onih nastavnika koji još imaju nekakve kriterije i za ocjenu traže znanje, koji ne poklanjaju jer život tim klincima neće pokloniti ništa, jer se za sve u životu što vrijedi treba itekako pomučiti i oznojiti, jer im nastojite usaditi radne navike i neke normalne, pozitivne vrijednosti tipa rada, onda jako dobro znate kako to izgleda u drugoj polovici lipnja. Roditelji vam nabrajaju porodično stablo do sedmog koljena unazad, ravnatelji na vas reže jer narušavate brižno odnjegovan ugled škole, kolege vas gledaju kao raritetne primjerke neke davno izumrle vrste, ugrožene što modernim oportunizmom što obrazovnom politikom ministarstva.
Da, dragi moji – vi rušite učenike, vi ste oni koji održavate dopunsku nastavu, vi prkosite suvremenoj pedocentričnoj pedagogiji i uporno odbijate izumrijeti. Kad sam ja sjedio u školskim klupama padalo je po pet-šest učenika godišnje, dvojke ili trojke iz odgojnih predmeta bile su ko dobar dan (osobno sam imao dvojku iz likovnog u osnovnoj jer smo kist i ja bili na ratnoj nozi; ako bih crtao konja na pojilu redovito je sličio na konja nakon prometne nesreće), zadaće svakodnevica, a vremenik futuristički SF.
Vidite li sad, zaboga, vi rušitelji, koliko ste demode, koliko vas je vrijeme pregazilo; uklapate se u modernu školu koliko i red, rad i disciplina u moderno hrvatsko društvo, dakle, nimalo. Dopunski rad od početka je bio promašaj i besmislica; njegova jedina svrha bilo je demotiviranje nastavnika da zaključuju jedinice i friziranje stanja po školama. Nametnut učiteljima po principu “ocjenjuj lijepo da bi živio lijepo”, neplaćen, kao dodatna radna obaveza bez ikakvog smisla i svrhe, vid besplatnih instrukcija.
Što je falilo nekadašnjem prvom popravnom roku? Zašto je ukinut? S kojim ciljem je uveden dopunski rad i jesu li ti ciljevi ostvareni? Nekakva evaluacija, povratne informacije, išta? Jeste li ikad dobili od mzo odgovore na ova pitanja? Neke odgovore ponudit ću ja; moguće da griješim, ali moj dojam je ovakav.
Dopunski rad zapravo je kazna za nastavnike koji drže kriterije. Imate gradivo koje trebate obraditi, imate plan i program, imate ishode (da budem “in”) i za to ste plaćeni. Taj posao ste obavili. Odrađivanje još jednom istog posla, neplaćeno, nešto je na što samo prosvjeta može pristati. Ako vam je normalno da vam, recimo, banka naplati naknadu za vođenje računa iako im je to u opisu posla i bez obzira što je riječ o vašem novcu koji držite kod njih, onda teško da vam može biti normalno odrađivati isti posao dvaput, samo drugi put pro bono. Ako je pak riječ o instrukcijama za učenike onda treba naglasiti kako je isto to znanje učenicima već bilo nuđeno u redovnoj nastavi. Ako nisu htjeli naučiti, nije im stalo, nije ih briga, e, onda se instrukcije plaćaju. Ako nisu mogli ili zbog objektivnih okolnosti nisu uspjeli savladati predviđeno gradivo, onda postoji dopunska nastava tijekom godine, baš kao i dodatni rad za one koji žele više. Kad vam se, međutim, dogodi da imate klinca koji cijele godine ne radi ništa, minira vam nastavu, ne dolazi na dopunsku nastavu tijekom nastavne godine, ne pokazuje ni minimum volje da nauči za dvojku, ostaje vam ili da mu poklonite dvojku (što rade mnogi) ili da mu u lipnju držite dopunski rad (što rade rijetki).
Dakle, ako niste pekmez koji pada na ono “uništili ste mi život”, “zbog vas neću upisati srednju koju sam oduvijek htio” i slične melodramatične floskule, ako se oduprete pritiscima s raznoraznih strana i držite kriterije, ostaje vam autoflagelacija – dok vaši kolege planduju ili se bore s hladnim gemištima u debeloj hladovini, vi fino tjerajte svoje i natežite se s nezainteresiranim učenicima na produžnoj nastavi.
Postoji još jedan moment u cijeloj priči. Naime, prema važećoj pravnoj regulativi, u satnicu za izračun plaće ulaze vam neposredan rad s djecom u redovnoj nastavi, nastava izbornih predmeta i razredništvo. Sve ostalo radite kao popunu do pune satnice ili kao famozne ostale poslove. Dakle, neposredan rad s učenicima u redovnoj ili izbornoj nastavi se plaća. Sad, pitam ja vas – što je dopunski rad ako nije neposredni odgojno-obrazovni rad? Po kojoj logici to ide u ostale poslove? Ako mzo inzistira po svaku cijenu da mora biti 35 radnih tjedana, 175 sati nastave i točan broj sati predviđenih za nastavni predmet i ni u kom slučaju (potres, poplava, pandemija) ne smije biti manje jer za toliko smo plaćeni, zašto onda može biti više od propisanog broja? Ako sam plaćen za 70 sati povijesti godišnje, onda sam plaćen za 70, a ne za 80 ili 85, s dopunskim radom.
Naprosto, u situaciji kad je gradivo rastumači u redovnoj nastavi, kad se može pojasniti nejasno u dopunskoj nastavi tijekom godine, dopunski rad u lipnju uistinu je bespredmetan.
Ako se na ovom mjestu pitate tvrdim li ja da dopunski rad mora biti dodatno plaćen, moj odgovor je – ne. Dopunski rad treba ukinuti i vratiti prvi popravni rok kao što je to bilo prije.
Smatram kako je, nakon ukidanja anonimki, to druga inicijativa s kojom moramo ići prema mzo kao nastavnička grupa. Uz to, mišljenja sam da je potrebno zakonski točno definirati ostale poslove, a naročito onu mitsku formulaciju “ostali poslovi po nalogu ravnatelja”.
Ova inicijativa lako je ostvariva i državni proračun ne košta ama baš ništa, a u očima prosvjetara ekipi na Sveticama donijela bi jako puno. Pritom bi bilo mudro kontaktirati i sindikate, barem one za koje nismo rulja s fejsa i koji nas doživljavaju kao partnere, a ne kao prijetnju. U slučaju potrebe, Trg je još uvijek tamo gdje je bio prije četiri godine; ako sam spreman ja, koji da bih došao do Zagreba moram prijeći granicu i putovati dvije noći, a ipak sam s vama došao i čekao tramvaj svaki puta do sad kad je trebalo, računam da ste spremni i vi.
Tko će, ako ne mi?
Kad, ako ne danas, na obljetnicu koju pamtimo svi?
Piše: Žukov