Nema tome davno, naletio sam na tekst u kome se argumentirala sljedeća teza – od viktorijanskog doba do danas, unatoč neviđenom razvoju znanosti i tehnologije, ljudski duh prilično je nazadovao; IQ prosječnog građanina zapadne hemisfere niži je za 14.
Moderna tehnologija i način života, ekrani i copy-paste instrumentarij imaju svoje blagodati, ali i svoju cijenu; ja sam nekad, kao gimnazijalac, da bih napisao seminarski rad obijao gradsku knjižnicu, kompilirao iz tri enciklopedije kako bih prikupio građu naučivši pritom kako se navode i citiraju autori, pišu fusnote, pretražuje knjižna građa…
Kad bih danas pitao svoje učenike kad su zadnji put držali enciklopediju u rukama ili kako se pretražuje knjiga pomoću sadržaja vjerojatno bi zaboravili donju čeljust spojiti s gornjom.
Znanje nikad nije bilo dostupnije nego danas, i istovremeno se nikad kao danas nije ovako osjećao njegov deficit. Duhovni i kognitivni razvoj naprosto ne ide ukorak s tehnološkim, osobito u Hrvatskoj; ako ste u zadnjih tridesetak godina imali posla s institucijama ove države razumijemo se jedan kroz jedan. I meni i mom peru neskriveno je zadovoljstvo kad takvima uzmem mjeru, ali nivo neznanja, nesposobnobnosti i one iskonske, nepatvorene, primordijalne gluposti rečenih institucija dosegnuo je toksičnu razinu u kojoj više nema ni trunke zadovoljstva, samo odbojnost i gađenje.
Dva, tri momenta iz prosvjetarske zbilje, sasvim redovna i svakodnevna, toliko obična da se više i ne obaziremo na njih, opisana ovih dana i u ovoj grupi, zaokupila su vašu pažnju i komentare.
Prije svega, ukinuta je jutarnja željeznička linija iz Rijeke koja je učenicima i nastavnicima Željezničke škole omogućavala normalan dolazak na prvi sat.
U razvijenom svijetu željeznica doživljava napredak i progres, ostvaruje profit, dok se u Hrvatskoj vraća u doba Georgea Stephensona, baš kao što cijela domovina strmoglavo juri u predindustrijsko doba.
Nije Rijeka jedinstven slučaj – Split i Zagreb dnevno povezuje samo jedna željeznička linija, a nekad su prometovale četiri. Željezničku prugu do Rijeke u drugoj su polovici XIX. stoljeća gradili Mađari shvaćajući važnost povezivanja Rijeke i srednjoeuropskog zaleđa, što poslovično bistra hrvatska birokracija očito ne shvaća.
Godine neulaganja, zapošljavanja po stolu i krevetu, nesposobne uprave (slučaj Rudine), nebriga i zapuštenost doveli su do toga da danas u Hrvatskoj vlakovi voze sporije nego prije pedeset godina i da vam u kupeima Hrvatskih željeznica prijeti ozbiljna opasnost da umrete od starosti.
Ništa bolje nije ni nama na otocima; ukoliko putujete na obalu zbog školovanja, liječenja ili posla pobožno iščekujete vremensku prognozu središnjeg Dnevnika jer u slučaju povjetarca brodske linije se otkazuju, trajekti ne isplovljavaju, kao da u upravi Jadrolinije sjedi Noa, a ne jedan visokopozicionirani aparatčik podrijetlom upravo s otoka.
Vladajuća stranka očito će nadživjeti ovu zemlju i, kao svaki pravi parazit, okupirati neku drugu, a štetu od navedene situacije ima šira zajednica. Odnosno, u ovom slučaju učenici i nastavnici spomenute srednje škole.
Na kraju, sve vodi ka neizbježnom pitanju – uz ovakvu željeznicu, što će nama uopće Željeznička škola?
Drugi moment koji je dotaknut ovih dana u prosvjetarskim krugovima ubiciran je nešto južnije, naime, riječ je o županiji Splitsko-dalmatinskoj.
Točnije, o novcu koji ta županija, kako kažu sami vinovnici, nema za nagrade vrhunskim učenicima sudionicima učeničkih natjecanja.
Istina je, razumije se, da novca ima, ali je kanaliziran na druge adresate. Vrijedni i talentirani učenici ionako nikad nisu bili prioritet domovini, njihovi mentori još manje, a kad vidimo da se za vlast u drugom najvećem hrvatskom gradu jagme Kerum i Vuco, dalje vam više ne trebam tumačiti.
Da je raščačkati proračun i financijske dokumente županije, prilično sam siguran da je novac injektiran gojencima koji i inače opterečuju proračun; općepoznato je da školstvo i učenici nisu među njima.
Okladio bih se da ljudi po županijama, gradovima i općinama koji donose ovakve odluke drže po uredima raspela u prirodnoj veličini i imaju sve sakramente, iako, da se Krist rodio u današnjoj Hrvatskoj, Novi zavjet nesumnjivo bi se morao pisati iznova – takvi bi, naime, ukrali i križ, i čekić i čavle.
Tek nakon što je slučaj izašao iz ormara i županija bila zatrpana mailovima zgranute javnosti, novac će se, izgleda, pronaći.
Kad bi imali skrupula i dostojanstva, odgovorni za ovu situaciju ne bi čekali lokalne izbore; pali bi sami, ali ne mogu niže od ovog.
Treće poglavlje ove travestije pisano je, opet, u Rijeci.
Naime, nakon što je maturant tamošnje srednje škole izostao s nastave i razrednici skrušeno i raskajano izjavio kako mu se nije dolazilo i kako je spreman na neopravdane sate, iste je i fasovao.
Međutim, tu se u priču ubacuju mitske institucije još mitskije hrvatske stejt – ravnatelj i stručna služba, u koaliciji s prosvjetnom inspekcijom, vrše pritisak da se mladcu sati opravdaju, između ostalog i temeljem liječničke ispričnice liječnice koja ga nije pregledala. Osupnuti i ganuti nad zlehudom sudbinom zlatnog mladića, gore spomenuta ekipa, žalosna poput Marije od sedam žalosti, primorala je prosvjetarsku neman koja je evidentirala neopravdane sate, da ih opravda. Učenik, razumije se, nakon proživljene traume zaslužuje pedagošku mjeru pohvale jer uistinu je pohvalno kad jedva punoljetni balavac prozre sistem i način na koji funkcionira, kad se nasmije u lice školstvu sukladno Pravilniku o pedagoškim mjerama i uz potporu institucija.
Istih onih institucija koje se bacaju na glavu zbog opravdavanja neopravdanih sati učenika, ali nisu bile u stanju čuti vapaj naše pokojne kolegice koju bi nosili na duši kad bi duše imali. U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno; znao je Andrić o kome piše kad je to napisao.
I tako, eto, korak po korak, došli smo do ruba. Do ruba normalnog, podnošljivog, do ruba razuma i osjećaja za dobar ukus.
A onda smo prešli i taj rub.
Neki dan bila je saborska rasprava o izmjenama zakona o prosvjetnoj inspekciji. Zastupnici su, začudo, bili dosta pripremljeni, argumentirani, barem dio njih, vidjelo se da su ih pripremili ljudi koji znaju znanje.
I tijekom cijele rasprave nije se našao nitko da onako direktno, nediplomatski, bez celofana pogleda ministra u oči i kaže – Radovane, inspekcija ti je u q…tzu, ne valja ti sustav, a ne valja jer ga vode nevaljali i nedorasli ljudi koji se više bave papirima nego ljudskim sudbinama!
Nije pristojno, izlazi iz okvira, znam, ali u ovoj je zemlji odavna prošlo vrijeme uglađenih salonskih rasprava.
Ministru se kao prednosti često navode staloženost i nekonfliktnost, ali u ministarstvu obrazovanja treba upravo jedan konfliktni i beskompromisni buldožer da cijelu tu odgojno-obrazovnu kloaku zaore i postavi na zdrave temelje.
Tri priče, tri slučaja, naizgled nepovezana, a sva tri ukazuju na isto – došli smo do kraja.
Kraja izdržljivosti, kraja tolerancije, kraja kumordinarske šutnje.
Mi nemamo novca za talentirane učenike, mi radimo sve što možemo da nemamo ni talentiranih učenika, mi nemamo industrije, zatvorena su brodogradilišta, zatvorene su virovitička i osječka šećerana, a odgovorni za to su otvoreni.
Mi poput prosjaka ovisimo o EU fondovima, mladost odlazi, starost ostaje, moralni integritet je na rasprodaji, intelektualci kupljeni, ono što smo imali prodano, stupovi i institucije društva cijepe se preko reda, suci krkaju s optuženicima, sve vrijednosti su zgažene; ovo društvo guši se u vlastitom izmetu, organizam koji ždere sam sebe i umire u agoniji…
Kriva je država?
Kakvi smo mi, takve su nam i institucije, a kakve su nam institucije, država je još i dobra…
Piše: Žukov