Život je čudna stvar; kod nas u Veloj Luci, turističkom edenu, najposjećeniji lokalitet je – groblje. Rijeka turista ljeti se slijeva prema dva visoka čempresa iza kojih je grob Olivera Dragojevića; divili su mu se za života pa i u smrti pokušavaju upiti barem dio njegove karizme i veličine. Sjećam se i sprovoda, kako ne bi, iako sam ostao kući taj dan, samo da ne gledam kako bi se, da su mogli, spustili i u raku s mobitelom u ruci ne bi li opalili selfie, kako su i u smrti pokušavali od čovjeka s velikim Č uzeti sve što se uzeti može.
Da, dragi moji, u najvećem mjestu najnaseljenijeg otoka jedne od najvećih turističkih sila Mediterana glavna turistička atrakcija je groblje; nekim zemljama naprosto je suđeno da budu groblja, pokapališta ljudskih nada, želja, snova i uopće svega ljudskog i zadah raspadanja i truleži ne može se više ignorirati.Jer kad ljudskom biću oduzmete nadu, dostojanstvo i budućnost, kad zgazite pod noge i obezvrijedite sve ono što život čini vrijednim življenja, smrt se odjednom ne doima više tako strašnom i dalekom; kad vidite da su oni koji bi vam trebali pomoći hladniji i beživotniji od smrti same, smrt se odjednom čini kao rješenje i izlaz.
Upravo to su napravili našoj kolegici, našoj Antoniji za kojom sad liju licemjerne suze ne videći pored sebe stotine takvih Antonija koje neće primjetiti ako ne postanu slučaj iz crne kronike. U trideset godina ova je zemlja prošla po ubrzanom kursu cijeli evolucijski put, ali u obrnutom smjeru – ako primat stegne kravatu i uvuče se u Armanija, u duši je svejednako primat; ako društvo ima zakone kojima se barbarski smije u lice, u svojoj nutrini je prvobitna zajednica. Naprosto, živimo u šupku od države pa nije čudno da se kojekakvi hemeroidi najbolje snalaze.
Greške sistema? Ne, ovdje je sistem greška. Mi imamo institucije, komisije, pravilnike, ali nemamo čovještva u sebi i institucijama, komisijama i pravilnicima nastojimo to prikriti. Mi znamo osnovati povjerenstvo, ali ne znamo vidjeti čovjeka, kolegu, ljudsko biće pored sebe koje vapi za pomoći, koje se slama i ne može više. Mi imamo preporuke, naputke i smjernice za svaku situaciju, ali ne znamo prepoznati situaciju dok nas ne opauči posred tih praznih glava, tih praznih duša u kojima nema ničega osim vlastitog JA. Nema života u praznini, a ova je država skupa sa svim svojim institucijama šuplja i kvarna kao šupalj zub.
Molila je pomoć; smijali su joj se. Kucala je na mnoga vrata, ali nije joj bilo otvoreno. Pokušavala je živjeti među zvjerima, ali zvijeri su je dovele do ruba i gurnule preko. Mislite da im je žao? Da se kaju, da osjećaju išta?Nemojte biti naivni; takvi nemaju razumijevanja ni osjećaja ni za koga osim za sebe same. Ubila ju je ova država. Ubio ju je sistem i lakaji koji ga opslužuju. Ubili su je jer čovjeka možete ubiti i da mu ne oduzmete život; možete ga ubijati svaki dan ignoriranjem, izoliranjem, možete ga ubiti životom, a oni su stručni za to. To je jedino za što su stručni i što istinski razumiju. Oni ne štite Antonije. Oni ne štite žrtve. Ne, ne, i ponovno ne – oni štite Čečure, Borase i njima slične.
Evo i jučer je u moju školu došla inspekcija; mislite li da je inspektora zanimalo kakva je situacija, međuljudski odnosi, da je porazgovarao s nekim od nas? Došao za velikog odmora u zbornicu, pitao kako je, kako ova situacija utječe na nas, na učenike? Da ga je bilo briga?Ne, on se zakopao u ured ravnatelja i cijeli dan listao papire, tražio registratore iz 2017.?! Jer, njih ne zanimaju ljudi i njihove sudbine. Njih zanimaju papiri. Ako papiri štimaju, u njihovom okljaštrenom vrijednosnom univerzumu sve je na svom mjestu, ma koliko očito bilo da se sve raspada i ide u vražju mater.
Koliko je Antonija oko nas? Koliko vi znate takvih slučajeva? Koliko puta se može okrenuti glava dok se ne dogodi lom? Dok se ne dogodi Šibenik? Koliko njih je ova država pljunula i prožvakala, koliko njih natjerala da dignu ruku na sebe ili na druge? Kolike ljude pretvorila u neljude, da bi se nakon toga u učenim raspravama i tv emisijama pitali svi skupa – zašto? Kako dolazi do toga? Eto, tako dolazi do toga. Jer okrećemo glavu i šutimo; jer, dobro je dok je u pitanju netko drugi.
Čovjeku trebaju dvije godine da bi naučio govoriti i idućih pedeset da bi naučio šutjeti. Neću više šutjeti, jer šutnja nije zlato. Šutnja je i dovela do ovoga. I otvoreno kažem institucijama – vi ste krivi za ovo! Vi ste je ubili! Vi ste tolike ubili, doslovno ili figurativno, uništili, otjerali, raselili, slomili… Gadite mi se. Iz dubine duše mi se gadite. Gade mi se vaši lažni osmjesi, lažne suze, lažna briga, lažne diplome i iskreno licemjerje. Gade mi se vaše jalove i pohabane egzistencije, šuplje i isprazne kao i vaše prazne duše u kojima nema ničega, doslovno ničega što čovjeka čini čovjekom. Ne mrzim vas; ja vas žalim, iako ni toliko niste zaslužili.Ako ste, dragi moji, zbog svega, zbog života, umorni i ne vidite smisla ni svrhe, to je normalno i u redu. Ne vjerujete u Boga više? I to je u redu; On vjeruje u vas. U suprotnom, odavna bi već digao ruke od ove zemlje i od svoje djece na njoj…
Piše: Žukov