Kad vam napišem neku poslanicu u petak, kolegice i kolege, tinta obično bude crnija nego inače i ovaj petak nije iznimka u tome. Vremena su takva, pedeset nijansi crne živimo svakodnevno; potresi, poplave, virus nasrče u valovima, Hrvatska i svijet ljuljaju se gore nego Severina na jahti.
Čak, evo, u cijeloj prošloj godini Ameri nisu uspjeli zametnuti nijedan rat; upravo suprotno, sve između Velikih jezera i Rio Grandea napeto iščekuje hoće li se za koji dan, na inauguraciji, ponoviti Građanski rat. Ništa vedrije nije ni u našem obrazovnom sustavu.
Puno se ovih dana, uslijed aktualne situacije, govori o kalendaru školskih natjecanja, načinu provođenja istih, te o ulozi Agencije za odgoj i obrazovanje i resornog ministarstva u svemu tome. Postavljaju se pitanja, sasvim na mjestu, ima li smisla ove godine uopće organizirati natjecanja, hoće li svi učenici imati jednake uvjete (a nemaju ih ni kod je situacija normalna), naglašava se kako, naročito na potresom pogođenom području, učenici, nastavnici, roditelji i ravnatelji imaju daleko važnijih prioriteta i sve to, dakako, stoji, sve je to, nažalost, točno.
Ono što je, međutim, isto tako nažalost i isto tako točno jest činjenica da svjedočimo potpunom nesnalaženju i nedoraslosti nadležnih institucija po ovom pitanju. Učitelji su danima upozoravali kako se školska natjecanja, naročito iz pojedinih predmeta, ne mogu provesti na siguran način, poštujući propisane mjere. Jedini odgovor koji su dobili bilo je ignoriranje i gromoglasna šutnja Agencije.
Kad su nastavničke grupe javno iznijele problem, tek tada se o njemu počelo govoriti tamo “gore”, u obrazovnoj stratosferi. Obećavale su se odgode, kao da će dva tjedna ili mjesec dana kasniji termin natjecanja nešto suštinski promijeniti. Neće, a svi smo, više-manje, svjesni i uzroka ovom nesnalaženju.
Naprosto, ni mzo ni agencija/agencije nisu tu da probleme u hrvatskom školstvu rješavaju; oni su najčešće generator problema. Imate određen broj ljudi kojima, nažalost, u razredu smrdi, čije apetite to ne zadovoljava, koji drže da su predestinirani za nešto više, a poznaju ljude ili poznaju ljude koji poznaju ljude, imaju stranačku iskaznicu ili su nekoga zadužili. E, zato, vidite, postoje agencije, Nacionalni centri, čelna mjesta inspekcijske službe ili Svetice. Nakon protoka određenog broja godina, takvi dotičnici, dakako, gube kontakt i doticaj s nastavom i nastavnom problematikom. Uostalom, pogledajte njihove javne nastupe – nakon svakog gostovanja u Otvorenom redovito idu na pranje, baš kao i Aladrovićev plavi sako.
Zato nastavničke grupe tako često upozoravaju, kritiziraju, ali i nude rješenja – mi smo na prvoj crti, mi smo u nastavnom procesu i mi imamo i znanje i iskustvo i ljude koji su kadri ono što struku žulja adekvatno javno iskomunicirati. Nažalost, nastavničke grupe ne mogu same; što jedna budala tamo “gore” zamrsi, sto pametnih ne odmrsi. Tko sam, međutim, ja da sumnjam u ljude s tolikim plaćama? I bez ove aktualne situacije sustav školskih natjecanja nešto je što pokazuje kako Agencija slabo dihta i pušta na sve strane, nešto što hitno treba mijenjati.
Osobno sam na županijskim natjecanjima iz geografije svjedočio svakakvim situacijama. Primjerice, redovito svake godine bude pitanja na koja ni nastavnici u ispitnoj komisiji ne znaju odgovore, ili su odgovori dvosmisleni. Sjećam se unazad više godina pitanja koje je glasilo – koje dvije države izlaze na Bodensko jezero? Uredno ponuđena dva odgovora, dvije prazne crte, iako na Bodensko jezero izlaze tri države. Naravno da su greške uvijek moguće, ali zato ispite, valjda, ne sastavlja jedan čovjek, valjda ih netko pregleda i recenzira prije nego ih pošalju na škole? I sad ti objasni učenicima zašto im skidaš bodove! Da ne spominjem činjenicu da se na natjecanjima iz geografije bodovi skidaju ako učenik pogriješi jedno slovo u nazivu nekog stranog toponima ili oronima; mene živo zanima znaju li oni koji donose takva pravila pravilno napisati naziv, primjerice, nekog islandskog ledenjaka?
Posebna priča je Lidrano; svake godine slušam mitove i legende o bodovanju na tom natjecanju i nije mi jasno natječu li se tu učenici ili kolegice mentorice, koje se redovito svađaju čiji je veći (ego, nemojte biti zločesti).
Naprosto, postavlja se pitanje koji je smisao tih natjecanja? Zašto ona postoje, ovakva kakva su sad, i što njima dobivamo? Iz godine u godinu pokazuje se kako Hrvatska ima genijalne mlade ljude koji osvajaju medalje na svjetskim natjecanjima i vrhunske mentore koji s tim ljudima rade. Ej, našoj mladosti u leđa gledaju vršnjaci iz zemalja koje ulažu neusporedivo više u njih, koji imaju daleko bolje uvjete i podršku svojih država. Što Hrvatska, osim protokolarnog naslikavanja, konkretno nudi ovakvim učenicima i njihovim mentorima?
Što poduzimaju nadležne institucije da ovakve učenike zadrže i pruže im najbolje što mogu? Zašto ova natjecanja ne bi poslužila, među ostalim, za filtriranje najboljih učenika koje bi se nakon toga pratilo i u njih ulagalo? Primjerice, zašto nekog našeg osvajača zlatne medalje na svjetskoj kemijskoj olimpijadi ne bi prepoznala jedna Pliva ili INA, ponudila mu stipendiju za studij, platila sve troškove studiranja na hrvatskom ili stranom sveučilištu i ugovorom mu osigurala radno mjesto nakon toga? Takav učenik dobiva financijsku sigurnost tijekom studija i osigurano radno mjesto po njegovom završetku, a kompanija dobiva vrhunskog stručnjaka; školski primjer win-win situacije.
Tako to, naime, rade zemlje uspješnije od Hrvatske i zato i jesu uspješnije. Kod nas se, međutim, do uspjeha stiže zaobilaznim putem (sjetite se gornjeg pasusa o smislu postojanja agencija i mzo). Takvi, koji zauzmu mjesta u obrazovnom hranidbenom lancu, obećavaju vam ostatak svoje karijere reforme, prosperitet i boljitak. Je, evo boljitak upravo kuca na vrata, međutim, što vrijedi otvarati kad Hrvatska nije tu; Irska, Njemačka ili negdje između…
Piše: Žukov