Sve sretne države nalik su jedna drugoj, svaka nesretna nesretna je na svoj način – parafraza majstora iz Jasne Poljane sasvim prigodno opisuje prilike u današnjoj Hrvatskoj i domaćem obrazovnom sustavu.
Prošlo je tek pet dana u novoj godini, od čega su bila dva Dana žalosti, iako bi čovjek rekao da se u nas žalost ne mjeri u danima već godinama, desetljećima. Jer, nije li žalosno, porazno, da su strane države unesrećenima u potresu poslale tisuće šatora, a hrvatska država nijedan, iako bi upravo od aktualne vlasti čovjek očekivao da ima šatora na lageru? Da je jedan Vučić obećao donirati veći iznos nego hrvatski biskupi? Da je potres razotkrio na koji način su se “obnavljale” škole, kuće i zgrade na Baniji, iako klinci u petom razredu uče kakve kazne za ovakva nedjela propisuje, recimo, Hamurabijev zakon? Zar je Babilon prije 4 tisuće godina bio više pravna država nego današnja Hrvatska? Zar se trebala dogoditi prirodna katastrofa da bi se spoznali razmjeri one društvene, organizacijske, moralne?
A sve je moglo i trebalo drugačije…U posljednjim danima stare godine i ja sam, poput Luthera Kinga, imao san; sanjao sam da su oni koji donose odluke u hrvatskom školstvu, od resornog ministarstva, osnivača, dakle županija, xy agencija, gradonačelnika i uredskih pristava do udarnika većinskih sindikata (oprostite ako sam nekog izostavio, teško ih je popamtiti tolike), da su svi oni čvrsto odlučili s 1.siječnja napokon prestati biti mlinski kamen oko vrata prosvjeti, da su nepokolobljivi u nakani da obrazovni sustav finalmente postave na zdrave temelje u interesu učenika, učitelja i društva u cjelini. Sve me svrbila tipkovnica da vam napišem – dok se nova verzija pokreće i instalira, braćo, molim, budite strpljivi, barem do Tri kralja.
Međutim, i prije Tri kralja jedan od kraljeva grubo je prekinuo san objavom da uzima tri milijuna zagrebačkim školama i injektira ih u organizaciju Sniježne kraljice. Navikli smo; ionako imamo loša iskustva s kraljicama iz bivše postave ministarstva obrazovanja. Tad je bila riječ o nekih 6 milijuna, dakle, sad je šteta duplo manja; ipak se krećemo u pravom smjeru. Uostalom, složit ćete se – mudro je i opravdano uzeti milijune od škola oštećenih potresom i višegodišnjim neulaganjem i kanalizirati ih u organizaciju eventa koji omogućuje selfije s kraljem i kraljicom Sljemena, pogotovo u izbornoj godini. Čovjek dela i uživa plodove svog delanja; na kraju krajeva, umjesto u izgradnju obrazovnih i sakralnih objekata u svojoj domovini, ovaj put naše milijune uložio je u našoj domovini, pa makar i na ovako besprizoran način. Hrvatskim je obrazovnim i inim vlastima i inače imanentno da žanju gdje nisu sijali i kupe gdje nisu vijali, pritom se neumorno pozivajući na Boga kao da su osobno napisali barem dva Evanđelja.
Nadam se da se barem ponekad, kad su sami sa sobom, sjete kako je On pravedan i kako je Vječni sud kudikamo ozbiljnija institucija nego hrvatsko pravosuđe.Zagrebačke škole, napukle i oštećene potresom i njihovi učenici očito nisu prioritet. Ljudi koji vode ovu napaćenu zemlju, poput slonova koji svake četiri godine ulaze u istu staklanu, imaju neke druge prioritete.
U stvarnom svijetu, dakle, onom u kojem oni ne žive, znanje pokreće svijet, stvara dodatnu vrijednost, skupo je i cijeni ga se; u njihovom svijetu na cijeni je poslušnost i plava iskaznica, ne nužno tim redoslijedom, a znanje i stručnost predstavljaju prijetnju i izazivaju odioznost. Kad sve što si stekao zamračiš, a jedino diplomu kupiš tako, naprosto, mora biti. Upravo zato se pitam – što će biti sa školama i našim kolegama na opustošenom sisačkom i petrinjskom području? Ako im zagrebačke škole znače toliko malo, koliko onda u njihovom okljaštrenom vrijednosnom univerzumu vrijede one u manjim sredinama?
Srednja škola Petrinja proslavila je 160 godina rada; njena zgrada sad je neupotrebljiva. Prema izjavi ministra Fuchsa, 50% škola na pogođenom području izvan je funkcije. Kako će se odvijati nastava na području na kojem, u velikoj mjeri, nema signala za online oblik rada kad počne drugo polugodište? Što čeka naše kolegice i kolege i njihove učenike? Možda to trenutno nisu ona najvažnija životna pitanja; ljudima prije svega treba osigurati krov nad glavom, znam, ali i ovo su problemi s kojima će se netko vrlo brzo morati uhvatiti ukoštac. Kolege iz drugih dijelova zemlje prikupljaju pomoć, u akciju su se uključili i sindikati, izdavačke kuće doniraju školski pribor, ali problemi se mogu riješiti na zadovoljavajući način samo institucionalno. Kroz iste one institucije koje, da vas podsjetim, imaju neke druge prioritete. Preko osnivača, dakle županija, istih onih kojima se već trideset godina traži smisao postojanja. A kad smo kod institucija, recite mi – koliko smo mi to škola sagradili unazad 30 godina? Koliko dvorana, koliko praktikuma za strukovne škole? Koliko vrtića? I sad bi trebalo očekivati da će iste te institucije u kratkom vremenu sanirati štetu na obrazovnim objektima i omogućiti odvijanje nastavnog procesa, kakvog-takvog? Napamet mi pada škola iz Vukovara obnovljena sredstvima norveške Vlade, koju su zajedno trebali pohađati učenici hrvatske i srpske nacionalnosti, škola koja, iako obnovljena, nikad nije započela s radom jer nekome odgovaraju sukobi i podjele.
Tražiti sredstva, pomoć i razumijevanje od tih i takvih institucija otprilike je kao tražiti ih od Shylocka iz Mletačkog trgovca. Želimo li to promijeniti, morat ćemo govoriti, i to glasno jer ovdje vas čuju i uvažavaju jedino ako ste glasni. Želimo li bolje sutra, za to bolje moramo se boriti, vjerojatno i zamjerati jer jedno bez drugog ne ide, ma koliko prosvjeta tome bila tradicionalno nesklona. Ljudi koji se ne bi zamjerali možda prožive svoj život mirno, ali i nečujno. Svijet su oduvijek mijenjali i vukli naprijed oni spremni da se izlože, spremni za borbu i zamjeranje. Nisam mizantrop; volim ljude, samo ih teško nalazim. Međutim, ima ih. Ima vas, i u ovoj grupi, i u sindikatima, i u ministarstvu koje volimo zvati svojim. A dok vas ima, ima i nade da će jednog dana biti drugačije i bolje. Da ćemo, kad nas priroda ovako zvizne po glavi, znati ustati i biti bolje društvo boljih ljudi.
Piše: Žukov