Oni koji me redovito čitaju znaju već da sam ja Podravac kojem se ostvario životni san da se oženi s Korčule. Posljedično, ne tako davno vozio sam noću iz Vele Luke u Koprivnicu (meni je spavanje gubitak vremena; noć je ili za kartanje s prijateljima, ili za volan ili za…hm, ostanimo na kartanju i volanu) zbog neodgodivih obaveza u Koprivnici sutradan.
Negdje oko 1 ujutro osvanem u Neumu na granici – gluho doba noći, nigdje nikog, ali nigdje ni policije. Dođem do kontrolne kućice i objasni mi se samo; organ reda, državni službenik zadužen za sigurnost i čuvanje granica Er Ha, pače i same EU, unutra spava k’o zaklan, gadi mu se i sama pomisao na buđenje.
Otkopčao remen, noge digao na stol, ruke prekrižene ispod XL trbušine i hrče tako da ga ja u autu sasvim lijepo čujem, unatoč Balaševićevoj Uspavanki za dečaka na CD-u. Ja čekam, i čekam, i još čekam; ispred mene je 600 km, nemam vremena za simfoniju u HRK-duru. Krenem dalje, ali se sjetim da su na granici kamere, da je registracija snimljena, da bih mogao biti tretiran kao sumnjiv, i vratim se na rikverc. Potrubim; odjeknulo je u gluho doba noći, mrtve bi diglo, ali onaj spava i dalje.
Taman kad sam se počeo pitati hoće li mi Čedo Prodanović pokucati na vrata ako uzmem mobitel i snimim taj prizor, iz onog policijskog kontejnera, ureda, što li je, s hrvatskim oznakama, izađe policajac, ali bosansko-hercegovački, i mahne mi da prođem?! Kako službe bdiju nad vašom sigurnosti mogao je proći i unutarnji i vanjski neprijatelj, Zdravko Mamić mogao je skoknuti do Makarske na kavu i vratiti se siguran u Međugorje; mogla je proći i Godzilla.
Zašto vam sve ovo pišem?
Siguran sam, jedan kroz jedan, kako među mojim čitateljima nema nitko tko se barem nekad nije uhvatio u koštac s institucijama hrvatske države koje, razumije se, moraju raditi svoj posao (kako ga rade, vidite u uvodnom dijelu). Budući da radite u obrazovnom sustavu, pogotovo sam siguran da znate o čemu vam pričam. Ovih, naime, dana, dogodilo se nešto neobično obično – administratorima po školama stigla je obavijest kako je prosvjetnoj inspekciji omogućeno da švrlja i pregledava e-dnevnike bez ikakve prethodne najave školi ili ravnatelju kao odgovornoj osobi.
Pritom je, valjda da poluči kamiličasti učinak nakon prvotne nevjerice, napomenuto kako će se tome pribjegavati, naravno, samo u “izvanrednim okolnostima”. Naravno, to uopće nije trebalo napominjati jer, naravno, svi mi znamo da, naravno, prosvjetna inspekcija ispravlja krive Drine po hrvatskim školama samo u “izvanrednim okolnostima”; skakanje na svaku prijavu protiv nastavnika ma koliko ona besmislena bila, naravno, odavno spada pod normalne okolnosti.
U normalnim okolnostima nitko ne bi imao baš ništa protiv da onaj tko nadgleda zakonitost rada škola, ili bi to barem trebao, ima mogućnost nenajavljeno čačkati po e-dnevniku. U normalnima, kažem, ali okolnosti su jako daleko od normalnih.
Te “izvanredne okolnosti” ne spominju se nigdje u zakonu. Tko odlučuje što je “izvanredna okolnost”? Kako se te okolnosti definiraju? Gdje je sad famozni GDPR? Radi li se ovdje o podilaženju inspekciji zbog ukidanja anonimnih prijava? Što će se točno i kako kontrolirati? Netko će reći da se oni koji rade kako treba nemaju čega bojati, ali oni iskusniji znaju da su upravo ti koji rade kako treba najčešće na udaru inspekcije.
Ja nekako sumnjam da se sve ovo radi samo kako bi neki inspektor koji je jedva uhvatio neku špagu da zbriše iz razreda u svom uredu kontrolirao jeste li popunili kulturnu djelatnost škole, redovito opravdavali izostanke ili priložili plan rada razrednika. Radi li se ovdje o uvođenju reda u sustav ili o dildanju, pardon, o bildanju mišića inspekcije i onih koji su joj nadređeni? Ima li ovo za cilj prevenirati eventualne nezakonitosti po školama ili delikt mišljenja i cementiranje relikta nemišljenja? Gdje je ista ta prosvjetna inspekcija kad treba sankcionirati marifetluke ravnatelja ili lokalne politike po školama? Gdje je i što poduzima inspekcija kad je riječ o slučajevima poput najfriškijeg u Zadru, gdje se, barem ako je vjerovati medijima, glazbenu školu namjerava proglasiti katoličkom školom samo kako bi ravnatelj ostao ravnatelj? Naime, ako je škola katolička, osnivač može bez javnog natječaja imenovati ravnatelja; čovjek se pita vodi li hrvatski obrazovni sustav resorno ministarstvo ili Crkva, onako iz sjene? Je li ministar ministar ili ministrant? Inače, da apsurd dovedemo do apsurda, u školskom odboru rečene škole sjedi ravnateljeva supruga i kum.
Ova država, naprosto, kao da je nastala u incestu – gdje god okreneš drmaju neke dinastije, rođe, kumovi i bratija…
U karijeri sam dva puta imao posla s inspekcijom i oba puta ja sam ih zvao, a kad su došli došlo je meni da ih ljubazno zamolim da odu odakle su i došli. Riječ je bila o očiglednom bezakonju i kršenju svega što se moglo prekršiti od pravne legislative u jednoj školi. Inspektorica mi je priznala kako su našli enormne propuste ravnateljice, ali da je nema smisla sankcionirati i molila da ne inzistiram na tome jer je ravnateljici ionako šest mjeseci do penzije?! U nekom drugom slučaju nema smisla sankcionirati jer ravnatelj ima političko zaleđe, u trećem jer krši Kolektivni ugovor, a ne zakon, u četvrtom…birajte sami. Sve ono što znam o funkcioniranju hrvatskog obrazovnog sustava, a trudim se biti upoznat, govori mi da inspekciji ne treba povećavati ovlasti ni pripuštati ih da kradom zvjeraju po e-dnevniku. Treba je ili prisiliti da napokon radi ono zbog čega postoji ili je ukinuti. Kad analizirate rad svih institucija i organa koji vode školstvo i donose ovakve odluke, jasno vam postane kako je jedini organ koji u svemu tome ne sudjeluje – mozak.
Na ovo treba upozoravati. O ovome treba govoriti. O svemu onome što žulja sve nas u sustavu treba pisati i ukazivati, od ovog njuškanja tko zna koga sve po povjerljivim podacima učenika, preko sastava školskih odbora, taksativnog definiranja ostalih poslova, ograničavanja mandata ravnatelja, zapošljavanja spremačica, sustava testiranja prilikom zapošljavanja… Pametniji popušta i upravo zato budale kolo vode. Svaki dan gledamo dokle nas je dovelo popuštanje i šutnja; pamtite li vi ikakav istup intelektualaca o društvenim i obrazovnim anomalijama? Čujete li tu zaglušujuću tišinu HAZU ili Matice hrvatske? Doduše, u njihovom slučaju šutnja možda i jest zlato; oni su je dobro naplatili.
Potrebno je reagirati, upozoravati, javno istupati i ukazivati na malformacije i abnormalnosti u hrvatskom društvu i obrazovnom sustavu nadasve. U tom procesu nastavničke grupe i obrazovni sindikati trebaju biti partneri i nastupati zajedno, barem oni sindikati koji u nama vide suradnike, a ne prijetnju, oni za koje nismo rulja s fejsa. Barem ćemo svakome moći pogledati u oči i biti načisto sami sa sobom da smo barem probali. Puno ih ima u hrvatskom školstvu koji to ne mogu.
Piše: Žukov