Predblagdanski su dani, dragi moji; doba je kad buržuji iz zbornica tradicionalno razbijaju glavu destinacijama na kojima će skijati i muku muče kako potrošiti božićnice sa sedam nula. O učenicima, završnim ispitivanjima i sjednicama ne misle ni najokorjeliji sljedbenici pedagogije Komenskoga, barem ako je vjerovati javnom mišljenju u Hrvata.
Odnosno, tako to bude u normalnim okolnostima polovicom prosinca. Budući da su ove godine okolnosti prije normabelne nego normalne i prioriteti se mijenjaju – silom prilika, online nastava ponovno je olovna realnost srednjih škola od Drave do Jadrana, dočim osnovne još uspijevaju, koliko-toliko, održati privid normalnosti i nastavu održavati uživo.
Kad čovjek sjedne i u miru nastoji analizirati situaciju, sine ira et studio, da citiram kolegu Tacita, mogu vam reći da s pristranošću nemam problema, ali onaj prvi dio, ira, e to ide malo teže.
Naime, ako ste ovih dana kritičkoj analizi podvrgnuli komentare i “stručna” mišljenja koja nudi seoska inteligencija i eruditi po društvenim mrežama na temu online nastave i rada nastavnika, vjerujem da ćete se složiti sa mnom kako pristup internetu ne bi trebao imati nitko tko nema barem B1 razinu poznavanja hrvatskog jezika; svi oni koji pišu “dijeca”, “sumlja” i tome slično, koji misle da su Babić, Finka i Moguš ubojiti tercet iz Real Madrida, učinili bi uslugu i sebi i svima oko sebe da se ostave tipkovnice. Takvi se bave obrazovnim sustavom samo zato jer se obrazovni sustav nije navrijeme pozabavio njima; teza i teorija o radu učitelja u online nastavi u Hrvatskoj više je nego HSP-a i svih njihovih varijacija na temu.
Međutim, kad neuka rulja istresa svoju dnevnu dozu frustracije pljujući po nastavnicima kako ništa ne rade i za to su još, pazite molim vas, i plaćeni, to je nešto što još, donekle, možemo razumjeti. Ali kad očito nerazumijevanje problematike pokazuje resorni ministar ili ljudi relativno visoko pozicionirani u domaćem obrazovnom hranidbenom lancu, e, to je nešto što…ah, i to možemo razumjeti. Znamo, o, znamo, znamo na koji način se u ovoj nesretnoj zemlji dolazi na visoke pozicije u hranidbenom lancu obrazovnog ili bilo kojeg drugog sustava.
Unazad nekoliko dana, naime, dva puta sam (jer dva put je dva put, a tri put si Srbin) u javnom prostoru slušao glas struke i osjetio mučninu. Prvo je sedma sila dohvatila ministra obrazovanja i njegov stav o aktualnom momentu. Nije da smo čuli nešto spomena vrijedno osim kunktatorskog nabrajanja onoga što mzo poduzima, ali smo se zato uvjerili kako je ministar čovjek koji izuzetno drži do tradicije. Tradicionalna je, braćo, navada hrvatskih ministara obrazovanja da ne razlikuju nastavnu od školske godine; takav netko ne bi mogao položiti stručni ispit za nastavnika u nekoj seoskoj školi, ali zato uredno može biti ministar znanosti.
Drugi slučaj još je mračniji jer dolazi iz naših redova, a poznato je kako nitko ne može tako popljuvati učitelje kao – učitelji. Riječ je o RTL-ovom prilogu o online nastavi, u kojem su svoje viđenje iste ponudili maturanti, ravnatelj i nastavnica. Potonja je, da krenem od nje, pred kamerama odlijepila kako je, eto, online nastava prilika da učitelji ponovno rade pet minuta i zabušavaju, dok je gosn ravnatelj, mrtvački ozbiljan i jednako tako ukočen, provalio kako se u njegovoj školi nastavnici nemaju razloga veseliti jer će online nastavu morati odrađivati – u školi?!
U stilu – nastavnici jedva čekaju online jer više vole krivine nego pravocrtne linije, ali zato je tu on, Njegovo Ravnateljstvo, da poravna krivine i izravna staze.
Da me ne shvatite krivo – uistinu ima nastavnika koji su online nastavu odrađivali copy-paste sistemom, dakle, nikako. Konkretno, u mojoj školi jedan učitelj puna tri mjeseca nije našao za shodno ni ulogirati se u yammer, kojim smo se tada služili; čovjek si je, jednostavno, prepisao godišnji odmor od ožujka do rujna. Ima, kolegice i kolege, i među nama svega, ali prosuđivati cijelu struku po šačici neradnika imanentno je hrvatskoj javnosti; kad vidite, međutim, da to rade i ljudi iz ovog priloga, jedni od nas, onda shvaćate da se nemate razloga čuditi javnosti. Kad predmetni ravnatelj ovako govori o svojim učiteljima javno, zamišljam kako se prema njima ponaša u školi ili na sjednicama. Onaj tip ravnatelja koji kao da imaju letvu u guzici, kojima je forma sve i koji o nastavi ne znaju ništa.
Jer, i on i učiteljica iz priloga kao da ne shvaćaju što znači rad od kuće. Prije svega, kao što i ime govori, da se radi – od kuće. Imaš zadatak i posao koji moraš odraditi i rok u kojem ga moraš odraditi, a hoćeš li ga odraditi ujutro, upodne ili više voliš noću, dragom Bogu svejedno, ako ga odradiš kvalitetno i u zadanom vremenu. Ako je, zbog epidemiološke situacije, propisana online nastava i rad od kuće, onda inzistiranje da nastavnici putuju, dolaze u školu i odrađuju posao iz zbornice predstavlja besmisleno nabijanje troškova državnom proračunu i ugrožavanje zdravlja obrazovnih djelatnika. Online znači, valjda, i da je savršeno svejedno odrađuje li neka kolegica online nastavu s viklerima i u frtunu (traversi, za one s juga), osim ako se ne snima i nastava ne ide direktno, a ne snimamo se svaki sat. A ako uvaženi ravnatelj misli da nastavnici od kuće rade po copy-paste sistemu i pet minuta dnevno, kako reče “kolegica” iz priloga, onda mu savjetujem da dođe k nama u 45 minuta i pročita iskustva ljudi koji su prošli devet krugova online nastave, možda i nauči nešto. Naprosto, ne treba se čuditi što neki Joso ili baba Anđa tri brda iza Bugojna misle o nama ako su slučajno odgledali prilog o kojem vam govorim. Od svih u prilogu još su mi najpametnije djelovali jedva punoljetni maturanti.
Dokle god ovakvi javno predstavljaju obrazovni sustav, u tom sustavu bit će mrak, plač i škrgut zubi. Mrak je već dugo oko nas, ali problem je mrak u nekima od nas.
Nema na čemu. I drugi put.
Piše: Žukov