Petak 13.
Sjećate se još, vjerujem, velikog prosvjeda na trgu. Sve je bilo nekako veliko tog dana; velika masa učitelja i nastavnika, veliko nezadovoljstvo, velika očekivanja, veliki govori velikih sindikalista na bini, a veliko je, upravo ogromno, bilo i razočaranje koje je ispunjavalo svakog od nas u narednim danima. Orilo se tog dana središtem Zagreba o 6%, kolosi većinskih obrazovnih sindikata u ratničkoj su ognjici sipali borbene parole prema Banskim dvorima, vođeni prokušanom devizom – mi sindikalisti borit ćemo se protiv Vlade do zadnje kapi prosvjetarske krvi! To vam je, naprosto, tako; iz biznis klase ne vidi se baš dobro surova prosvjetarska stvarnost.
Zaludu im, međutim, veličina kad im tehnika šteka; oni, emeritusi odgođenog sindikalizma, ovaj put stvar su zbrzali, potpisali onaj glasoviti sporazum s Vladom, obavili svoje, a vi do danas na svojim bankovnim računima niste osjetili – ništa. Neki od glavnih protagonista prosvjeda dobili su svojih 5 minuta instant slave, neki saborski mandat, a učitelji i nastavnici gastritis i migrenu.
Posljedično, danas smo u situaciji da do siječnja 2021. možete podnijeti sudske tužbe zbog neisplate dijela osnovice za 14 plaća od prosinca 2015. do siječnja 2017. godine; riječ je o nekih šest tisuća kuna po nastavniku. Mnogi učitelji i nastavnici nisu skloni tome da sudskim putem naplate oteto bojeći se pravde kakvu dijeli hrvatsko pravosuđe iako su prvostupanjski sudovi presude donosili izrijekom u korist radnika. Živimo, naime, u državi u kojoj je božica pravde odavna postala kurva, dok su mnoge kurve obogotvorene; shodno tome, Vlada je poslala na Vrhovni sud zahtjev za revizijom postupka, što cijeli proces čini u konačnici prilično neizvjesnim. Budući da se zbog pada BDP-a uslijed pandemije koronavirusa sve glasnije govori o izmjenama kolektivnih ugovora, zamrzavanju osnovice, isplati božićnice, vladajući i sindikati trebaju okrenuti novu rundu pregovora. Onom nepogrešivom ironijom života, pregovori se nastavljaju upravo u petak, 13.studenog, u 13 sati, baš na dan kad se očekuje pravorijek u aferi Fimi medija; recite i sami, ima li prikladnijeg dana da se pregovara o vašem doprinosu liječenju financijskog karcinoma koji je metastazirao na državni proračun? Nemam informacija sjedi li u pregovaračkom odboru Vlade Jason osobno, ali čovjek em je vičan čerečenju i mesarenju kakvo čeka naše kolektivne ugovore, em se savršeno uklapa u psihopatološki profil koji je zavladao ovim društvom.
Jer, kako drugačije doli psihopatološkim iživljavanjem nazvati otimanje od učitelja i nastavnika, medicinskih sestara i liječnika, dakle od ljudi koji stoje na prvoj crti borbe protiv kovida? Kako drugačije nego kao devijantno nasilje lišeno temeljne socijalne inteligencije i elementarne pristojnosti nazvati posezanje u džep ljudi koji u civiliziranim državama dobivaju dodatke na plaću zbog otežanih uvjeta rada? Kako, recite vi, nazvati pregovaranje o rezanju materijalnih prava ljudi koji žive od svog rada od strane onih koji bi, da žive od vlastita rada, umrli od gladi umjesto da umru od srama kojeg očito nemaju? Kako se može tražiti od nastavnika i učitelja da se odreknu svojega u vrijeme kad smo svakodnevno bombardirani vijestima o pljačkama i aferama i to upravo na dan kad se očekuje presuda u procesu koji simbolizira način upravljanja javnim novcem ove zemlje u zadnjih četvrt stoljeća? Premijer ovršenim građanima poručuje kako se obaveze moraju podmirivati, ali kad je riječ o obavezama države, o potpisanim sporazumima, onda se očekuje razumijevanje i odgovornost? Gdje je ta odgovornost kad se milijuni injektiraju u mostarske bolnice, u mjesno sveučilište ili sanaciju dugova Vrhbosanske nadbiskupije dok se hrvatske bolnice i škole raspadaju? Uzima se javnim službenicima, ali ima se za borbene avione, blindirane aute, za 6+6 dodatke ljudi koji bi umjesto uvjetnih kazni i krumpira trebali guliti tri doživotne? Vas pozivaju na red i odgovornost, a sami su toliko odgovorni da u vlastitim izbornim stožerima, sastancima i kojekakvim klubovima sjede toliko blizu da nisi siguran je li sastanak ili su orgije! Ama dokle više? Analizirajući ovu društvenu patologiju na um mi pada apostolski posjet Franje Josipa Budimpešti. Tom je prilikom gradonačelnik Pešte upitao svoje suradnike – što bismo mogli poduzeti da se car iznenadi, da se narod obraduje, a da nas ne košta previše? Na to barun V. plane gnjevom veoma velikim i odsiječe – znate što, gradonačelniče, objesit ćemo vas nasred trga; car će se iznenaditi, koštati nas neće ništa, a narod će biti oduševljen! Ne, ne zagovaram nikakvo nasilje, učuvaj Bože; samo zamišljam kako bi tekli pregovori da je, ajmo reć, na čelu SHU-a neki barun V…
Oni koji jesu na čelu sindikata, barem onih većinskih koji vode glavnu riječ, očito nisu čuli za Miltona Friedmana i njegovu glasovitu: “Samo Vlada može uzeti savršeno dobru tintu, staviti je na savršeno dobar papir i pretvoriti ih u savršeno bezvrijednu kombinaciju”. Toliko, naime, hrvatska Vlada drži do potpisanih sporazuma i kolektivnih ugovora. Oni koji vode sindikate očito još nisu shvatili da je Vlada autentična i vjerodostojna koliko i diploma u Holdingu, da smo povećanje od 6% tražili odmah i u komadu, a ne s odgodom i na rate. Ni Vlada ni sindikati, međutim, očito još nisu usvojili ono što je poznato svakom brucošu ekonomije – štedi se onda kad se ima, ne kad se nema. Norveška, primjerice, ima ogromne zalihe nafte, ali na račun te nafte ima i državni fond za “ne daj Bože”; da svi javni službenici u Norveškoj ne dolaze na posao godinu dana, Vlada ima sasvim dovoljno novca za njihove plaće. Odnosno, prilagođeno aktualnom trenutku pandemije, da Norveška svim javnim službenicima omogući da rade od kuće ili zbog zaštite stanovništva potpuno zatvori gospodarstvo, oni to mogu financijski podnijeti jer imaju odakle. Jer štede kad imaju. Hrvatska, za razliku od Norveške, nema toliko nafte, ali ima turizam, prirodna bogatstva i bogomdani položaj. Nažalost, ima i društveni balast koji je sprečava da bude Norveška.
Rezove i uskrate treba, razumije se, javno iskomunicirati i kanalizirati krik i bijes masa prema javnom sektoru. Od dana kad je Zdravko Mamić doživio prosvjetljenje te više ne saziva svoje presice na mjesečnoj bazi kad da je riječ o menstruaciji već predmoli krunicu po hercegovačkim vrletima, ovoj zemlji kronično fali kulturnog, učenog i sadržajnog javnog nastupa. Upravo zato je jedna strana u pregovorima, ona vladajuća, vitezovi okruglog stola, poslala u studio Otvorenog svog malog od buzdovana, da svekolikoj javnosti objasni kako su javni službenici štetočine koje samo cuclaju državni proračun, iako nitko kao vladajući ne voli sisu, naročito državnu. Ta još je starim Latinima bilo poznato kako onaj tko upravlja mišljenjem naroda upravlja Rimom. Međutim, iskreno ću vam reći – baš me briga za mišljenje naroda. Ne živimo mi od javnog mišljenja nego od svog rada, a kad čitam mišljenje javnosti verbalizirano u komentarima po međumrežju jasno mi postaje kako ni dobar dio te javnosti ne živi od našeg rada, od učenja i poučavanja. Uostalom, plati me kako je propisano i misli što hoćeš. Ljudi bi se i odrekli, pristali na zamrzavanja i uskrate kad bi imali barem neku nadu u bolje sutra, kad bi vidjeli smisao tog odricanja. Međutim, i prosvjetarima je postalo jasno da nema smisla biti dežurna budala u društvu u kojem svatko misli prvenstveno na sebe. I zato – stvorite, štampajte, posudite, ukradite, narodite, dragom Bogu svejedno, ali ispoštovat ćete ono što ste dužni do lipe. U suprotnom, ako iznova potpišu neke odgode i sustezanja, sindikalne lidere treba avansno šupirati s njihovih funkcija, a nas eto ponovno na trgu prvim prilikom kad okolnosti to budu dopuštale. Život uglavnom lomi one najjače da im pokaže da mogu ustati još jači; slabiće uglavnom ne dira jer oni ionako život provedu na koljenima. Vrijeme je da ustanemo i počnemo se boriti za svoje.
Piše : Žukov