Godina na izmaku, blago rečeno, osebujna je i specifična; po svemu sudeći, prva od biblijskih sedam gladnih, barem za hrvatski obrazovni sustav. Još od popa Dukljanina kronike i ljetopisi ne pamte ovolike nevolje i pošasti sabijene u 365 dana – škole, mnoge građene još za Habzburgovaca, srušene su u potresu, pljačka ih se i pali, a ono što je ostalo van domašaja prirodnih sila porušila je i popalila ekipa iz bivšeg mandata na Sveticama, poput najezde skakavaca. Da sve bude u starozavjetnom štihu, tu je, naravno, pandemija i zaraza zbog koje su čak i ustaše i partizani pali u drugi plan, a učitelji i nastavnici na svojim radnim mjestima osjećaju se sigurno koliko i njihovi kolege u Eritreji ili na Haitiju.
U ovakvim bremenitim okolnostima koplja se lome oko pitanja treba li zatvoriti škole i krenuti iznova u virtualne učionice, kako osigurati provedbu epidemioloških mjera, kažnjavati ili ne one koji ih krše, dok vas na ulazu u škole zaskaču spremačice i domari oboružani toplomjerima umjesto partvišima i gedorama.
Mnogi zazivaju barem zatvaranje škola u Zagrebu koje su pretrpjele najviše štete i gdje, zbog gužvi u javnom prijevozu, postoji najveća opasnost od širenja virusa, pritom s nadom i ufanjem gledajući u tamošnji stožer i gradonačelnika. U toj crkvi ne bih se molio; dotični mi prije djeluje kao štalski momak nego kao gradonačelnik metropole, koji nema baš puno razumijevanja za obrazovnu problematiku, a funkciju duguje činjenici da su Zagrepčani, kao i PDV, negdje na 25%. Puno se govori i o dvostrukom radu mnogih kolega koji odrade svoju redovnu nastavu u razredu, a potom online nastavu za učenike koji su kući, dakako, neplaćeno. Ljudi su iscrpljeni, psihički i fizički, u strahu, osjećaju se nesigurno i zabrinuto za svoje i zdravlje svojih obitelji. O tome ste nešto mogli pročitati u posljednjem Glasilu Preporoda; ostali sindikati nešto stidljivo nabadaju, ali konkretnih pomaka nema. Sindikalni radikali nekad su dilali svinjske polovice, zimnicu i repromaterijal za hladetinu; danas hodaju okolo s idejama i rješenjima na gotovs, ali konkretni učinci tih rješenja ostaju otajstveni misterij. Jednostavno, sva pregnuća većinaca pomožu koliko i nekadašnje seksualne opservacije Žuži Jelinek u Gloriji.
Situacija je, dakle, veoma nezavidna, a izvanredne situacije traže i izvanredna rješenja. Za početak, ja predlažem da napokon počnemo slijediti evolucijski pristup – od jednostavnijeg ka složenijem. Dakle, prije nego se upustimo u stručne rasprave i analize usmjerene ka suzbijanju pandemije, da resorno ministarstvo, za početak, počne poštovati vlastite pravilnike. Konkretno, onaj o kvadraturi prostora koji spremačice čiste i dezinficiraju. Vjerniji čitatelj sjetit će se, siguran sam, koliko puta sam dosad ponovio – ni obrazovni, ni zdravstveni, a ni ekonomski sustav ove zemlje pred pucanjem nisu zbog pandemije, nego zbog godina i godina promašenih politika i krivih odluka krivih ljudi na krivim mjestima, a situacija s nenastavnim osobljem po hrvatskim školama to zorno pokazuje. U vremena kriza donosile su se odluke o zabrani zapošljavanja, i danas kad su higijenski i biološki minimum, golo preživljavanje, postali praktički sinonimi, nalazimo se u situaciji da nam škole peru, čiste i dezinficiraju spremačice koje zadužuju kvadraturu daleko veću od propisane, kojih fali i koje nisu više baš u cvijetu mladosti. Uza sve to, često se od njih traži da mjere temperaturu, vrebaju na one bez maski i rade još xy poslova povezanih uz zaštitu od virusa, za koje niti su stručne niti bi trebale biti zadužene.
Oni koji jesu zaduženi rješavati probleme rješavaju ih na upravo antuntunovski način – još se sjećam uvaženog savjetnika ministrice, pomoćnika, što li je već, koji je na jednom skupu ravnatelja na pitanje kvadrature koju spremačice čiste i manjka istih eruditski poručio ravnateljima da ih zaduže većom površinom od propisane jer, pazite sad, ministarstvo to tolerira?! Da pojednostavim – osoba zadužena za provođenje zakona i propisa javno poziva ravnatelje na kršenje istih! Ja uistinu nikad nisam čuo toliko puno u tako kratkoj rečenici; uvaženi je u jednu jedinu rečenicu sabio ono za što meni treba cijela kolumna – srž odnosa nadležnog ministarstva prema zaposlenima u sustavu unazad zadnjih 30 godina. Stranke na vlasti se mijenjaju, ministri dolaze i odlaze, ali pomoćnik, savjetnik, što li je već, u kom je tako obilato urodilo svih sedam darova Duha Svetoga još uvijek je na Sveticama; takvi kreiraju obrazovnu politiku i protuepidemijske preporuke s obavezujućim učinkom. Oksimoron, baš kao što je i visoki naslov iz prošle rečenice u ministarstvu hrvatske pameti očigledni (oksi)moron. Tako, eto, to biva u državi koja, kako neki misle, provodi švedski model iako je nama i njima zajedničko jedino to da je Hrvatska, očito, švedski stol za “elitu”, dok se u Švedskoj eliti vjeruje pa se ljudi i pridržavaju mjera.
Stoga, krenimo malim koracima u svjetliju budućnost – prvo, neka se ministarstvo obrazovanja napokon počne pridržavati propisa koje samo donosi, i drugo, neka se napokon točno i taksativno, jedan po jedan, pobroje svi famozni “ostali poslovi” nenastavnog i nastavnog osoblja, naročito pitanje duplog rada u školi i paralalno online. Očito, nakon ukidanja anonimki, i to će pasti na leđa i teret nastavničkih grupa jer oni koji bi trebali to rješavati očito u ostalim poslovima, ovako nedefiniranima, ne vide ništa sporno.
I za kraj, da vas baš ne ubijem u pojam, da vam ipak Sunce malo veselije sija ove sunčane nedjelje – veselite se i radujte jer sutra je Plaćni dan!
Piše: Žukov