Novi bijeli zec

Podijeli s drugima

Subota je.

Budila sam se jutros nekoliko puta misleći da je radni dan, a ja sam zaspala pa nisam predala neki zapisnik na vrijeme, pripremila materijale za online nastavu, propustila neki od tisuću webinara koje moram odslušati, upisala bilješke koje sam trebala…nebitno.
Ukrali su mi subotnje jutro.

Prije godinu dana započeo je štrajk nastavnika.
Prije godinu dana jasno i argumentirano pokazali smo nezadovoljstvo.
Nezadovoljstvo prema obrazovnoj vlasti i politici.
Figure su se na šahovskoj ploči pomaknule.
Neke su šutnute kao što već nebitne, male pijune mičemo iz igre.
Neke smo odlaske slavili, onako kako već igrači slave vlastite virtuozne poteze ili nepromišljene pogreške protivnika.

No, igra još uvijek traje.

U međuvremenu smo proživjeli i živimo pandemiju, spoznali smo čari online nastave, saznali tko su najbolji učitelji u godini kada prave nastave nije ni bilo, shvatili kako je rad u razredu nebitan i kako ne moraš kročiti nogom pred učenike da bi bio proglašen najboljim i kako radno iskustvo više ne igra baš nikakvu ulogu.

Dovoljno je naredati odgovarajući broj linkova, napisati par scenarija, upasti u zatvoreni krug izabranih bez ikakva natječaja i eto te među najboljima.

U međuvremenu su zaživjeli neki novi pravilnici, oni koje je osmislila genijalna garnitura štovatelja svega virtualnog i koja je neslavno i nedavno sišla sa šahovske ploče.

Te pravilnike više ne zanima ni priprema nastavnika, ni dnevnik, imenik, plan, program, ploča, kreda i svi oni zastrašujući arhaični nazivi o kojima više ne smijemo razmišljati, a kamoli ih izgovoriti.

Pravilnici koje ne zanima ni vrednovanje ni ocjenjivanje bilo ono formativno ili sumativno, ali zato pravilnici koje zanima apsolutno sve ono što nema baš nikakve veze s razredom, djetetom i živom riječju.

Broje se samo alati, projekti i linkovi.

Pravilnici su to koji su nas pretvorili u mađioničare koji stalno moraju smišljati nekog novog, bijelog zeca kojeg će izvući iz šešira i na taj način očarati publiku.

Ako je isti, bijeli zec previše puta iskočio iz šešira, postaje dosadan pa je sasvim logično da se subotom budiš sav u znoju smišljajući neki novi, mađioničarski trik, onaj koji tvoja konkurencija još nije smislila, a ti ga možeš upotrijebiti i oduševiti neko povjerenstvo, ekipu i publiku zaduženu za zbrajanje bodova.

Djeca su tu potpuno nebitna.
Po ne znam koji put, gurnuta su u drugi plan.
Ispred sebe vide umornog, rastresenog, zamišljenog, opterećenog nastavnika koji je zaokupljen svime, samo ne onim zbog čega je u razredu.
Djeci je puna kapa svi tih alata, mađioničarskih trikova i bijelih zečeva. Njima je taj bijeli zec uvijek isti bez obzira koliko mi puta nabavili novoga.

Ta djeca se i ne nalaze na šahovskoj ploči.
Njih ne zanimaju sve te igre kraljica, kraljeva, laufera, konja, kula i pijuna.
Njima je šah još uvijek samo igra za odrasle.

I ne treba ih zanimati zbog čega je njihov nastavnik umoran, bezvoljan i turoban.
To nije njihov posao i ne treba biti.

To je posao onih koji smišljaju sve te pravilnike koji su previdjeli i zaobišli djecu, natovarili nastavniku na leđa teret, šutnuli ga u utrku u kojoj nema izbora osim trčati.

A na kraju će netko ionako samo zbrojiti bodove za umjetnički dojam.
Linkove i alate.
Dovoljan broj bijelih zečeva.

Znanje i vještina s tom utrkom nemaju baš nikakve veze.

Piše: Tamara Šoić


Podijeli s drugima

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *