O školovanju, životu i nekim usputnim stvarima
Još su stari Latini zaključili kako je povijest učiteljica života, a budući da Hrvati ne samo da vole povijest nego i žive u njoj, ne čudi da znaju o životu više nego život sam, naročito od kad je Škole za život.
Pa kad smo već kod prošlosti i škole, iz svog naslonjača ja sasvim jasno vidim davnu ’86.; bio sam deran u prvom osnovne i htio sam ženiti dimnjačarevu kćer. Komad je imao sedam godina i dugu crnu kosu, sjedila je u drugoj klupi do zida, a mi smo se lovili oko katedre i bacili na pod vazu s cvijećem. Vaza se rascvala, a ja sam kući osvanuo s dlanom u svim duginim bojama od učiteljičine šibe. E to je, vidite, bila škola za zivot; taj sam dan naučio da um caruje dok sila ne pop…izdi, i da se cure koje vrijede šarmiraju na inteligenciju, a ne grčko-rimski. I jednu sasvim usputnu životnu lekciju – da se greške plaćaju; lekciju koju današnji klinci u školi za život po evanđelju ex-ministrice nemaju gdje naučiti.
Naravno, kako bih utvrdio gradivo lekciju sam morao ponoviti više puta do kraja osnovne, pa se tako sjećam i razrednikove palice iz šestog osnovne po skvrčenim prstima i potezanja za zulufe.
Pomislio bi neupućeni čitatelj kako je moja generacija bila prepuštena na milost i nemilost kojekakvim sadistima, ali uvjeravam vas kako smo svaki, ali baš svaki put bili krivi mi, i kako sam te životne lekcije zapamtio do danas. Škola onda jest bila odgojna ustanova, roditeljima nije na pamet padalo da hodočaste direktoru i propituju metode rada nastavnika, a ja svoje učitelje zauvijek pamtim kao autoritete i vrhunske pedagoge, kao one koji su znali nagraditi kad smo nagradu zaslužili, ali i kazniti kad je kazniti trebalo jer to je jedini način kako odgojiti odgovorne i savjesne ljude.
Sjećam se i zabijanja čavala u dasku i uvlačenja konca u ušicu igle s domaćinstva, izviđača i podizanja šatora, jer odrastao sam u vremenu kad se u osnovnoj još učilo klince da praktično rade rukama i cijene vrijednost rada; uostalom, znati postaviti šator u datom trenutku i danas je itekako na cijeni. Danas im u osnovnoj daj iglu ili čekić u ruke i riskiraš da ti momentalno Čedo Prodanović pozvoni na vrata.
Sjećam se, kako ne bih, i radnih akcija oko škole, čišćenja parka, odlazaka u prirodu, na Dravu, i to sve, bolje sjednite na ovom mjestu da vas ne obori nauznak, bez ikakvih suglasnosti ili potpisa roditelja! Zamislite, u onom mraku i neslobodi slobodno smo odrastali i bili djeca, dok danas ne možeš učenike izvesti na školsko dvorište bez registratora s roditeljskim suglasnostima; u vremenu slobode, demokracije i svekolikog boljitka, danas u svima vidimo ugrozu i potencijalne pedofile, manijake i teroriste.
Današnjim klincima dajemo neograničenu slobodu lišenu ikakve osobne odgovornosti istovremeno praveći od njih duševne bogalje pedocentričnom pedagogijom i držanjem pod staklenim zvonom. Uzgajamo samodostatne i samožive egotripere nesposobne nositi se sa životom, stres-generaciju kojoj je matura, mala ili velika, ispit visokog rizika, kao da ih šaljemo u Afganistan, a ne na ispit zrelosti.
Ja se, vidite, ne sjećam da je moja generacija u školi uopće čula za riječ stres, a ako se i pojavio, motika ili grablje bile su savršena antistres terapija. Ne sjećam se vremenika, ograničavanja broja ispita po danu, denunciranja i no-name tužakanja nastavnika. Ne sjećam se da nas je netko pitao zabavljamo li se u školi i kako nas motivirati jer smisao škole nije i ne bi trebala biti zabava. Ne sjećam se da su nastavnici trčkarali na trepavicama i pravili budale od sebe kako bi nama bilo ludo i nezaboravno, a pogotovo da su nam bili na raspolaganju kad se nama prohtjelo; naprosto, znalo se tko je nastavnik, a tko učenik i gdje su granice. Ne sjećam se nešto naročito ni vjeronauka u školi, valjda iz jednostavnog razloga jer se održavao u crkvi, i nikome od nas nije bio problem popodne i subotom ići na vjeronauk na župni dvor jer smo imali odličnog župnika koji je s nama igrao nogomet i imao kromirani motor.
Sjećam se kako sam išao na izbornu nastavu informatike i kako smo kljucali po pretpotopnim Orlovima koji su, valjda, bili donacija iz Marshallovog plana, a ipak smo svi postali informatički pismeni i to godinama prije nego je ministrica Divjak stvorila digitalni eden. Ali, nismo po cijele dane blejali u ekrane – trčali smo, tukli po lopti, prebacivali se preko plota kad nas je zapjenjeni susjed najurio sa svoje trešnje; naprosto, bili smo djeca i živjeli djetinjstvo punim plućima. Što mislite, koliko djece se danas može zatrčati na sto metara, a da nakon tridesetog ne ispuste dušu? Koliko ih se zna uspeti na stablo? Koliko ih, da banaliziram do kraja, danas zna pravilno držati olovku ili samostalno pričati deset minuta o čemu god žele?
Sjećam se, razumije se, i svog upisa u srednju školu. U zakazani dan došao sam u osnovnu, uzeo dokumente, odnio ih tri ulice dalje u srednju, popunio formular i za pet dana išao se upisati. Moji kući nisu ni znali da sam se upisao, a da sam razrednika iz osmog razreda išao gnjaviti svojim upisom u srednju mislim da bih popio jednu odgojnu po kratkom postupku. Bogu hvala pa danas živimo u digitalnom dobu kad je cijeli taj proces ubrzan, pojednostavljen i transparentan do te mjere da postoji poseban pravilnik samo za upis u srednju školu i armija ljudi zaduženih za nešto što sam ja sam samcat s 14 godina obavio na ho-ruk.
Sve te scile i haribde školovanja smo preživjeli bez stresova i trauma, preživjeli i rat i izrasli u normalne, odgovorne, više ili manje uspješne ljude.
Koliko današnjih generacija će to jednom moći reći za sebe?
I za kraj, da me netko ne bi krivo shvatio – tekst koji ste upravo iščitali nisam zamislio kao epitaf nekadašnjem obrazovnom sustavu niti sam htio reći kako je bio pusto dobar.
Ne. Htio sam reći koliko današnji ne valja.
Ali, to ionako znate i sami.
Piše: Žukov