Kako na ruševinama obrazovnog sustava spasiti što se spasiti da

Podijeli s drugima

Još jedna nastavna godina je iza nas – svode se računi, prave analize, mjere rezultati. Budući da su izbori pred nama, od relevantnih političkih aktera traže se planovi za buduću obrazovnu politiku; čak je i resorna ministrica, iako sve samo ne relevantna na političkom tržištu, ovih dana objavila svoje planove za iduću petoljetku, kao da planira ostati na Sveticama dok se pakao ne zaledi (pakao koji je stvorila u obrazovnom sustavu uistinu prvo treba staviti na led, a potom trajno i nepovratno odstraniti).

Razrađuju se strategije oko nastave najesen u slučaju drugog vala, koplja se lome oko pitanja mature ili cjelodnevne nastave; kad vidite kakvi bi likovi vodili ovu zemlju, a time i obrazovni sustav, od Keruma, Grdovića, Dreleta ili profesora Pervana, čovjek uistinu nije siguran radi li se o kandidatima za parlament ili večernju školu.


Međutim, stvari treba nazvati pravim imenom i pojednostaviti do ibera – možete li otići u autosalon i kupiti novog merđu ili benđu za iznos svoje godišnje plaće? Možete li mu u rezervoar uliti goriva do čepa za iznos svoje dnevnice?
Ne možete?
A zašto onda netko misli da će imati vrhunsko obrazovanje dok nastavnici i učitelji rade za plaću manju od prosječne?

Dok je i zadnja baba s pijace neupitni autoritet za obrazovnu politiku?


Dakle, prvo što želim reći, prvi conditio sine qua non svake buduće reforme jesu i moraju biti poštovani i adekvatno plaćeni nastavnici, i to plaćeni po standardu zdravog razuma, a ne po Mihalinčevoj i Ribićevoj taksonomiji. Ulaganje, ali ne u ekrane, digitalu i mentore s loomena nego ulaganje u ljude od kojih očekuješ da ti iznesu najveći teret reforme školstva.
Državo, hoćeš vrhunsko obrazovanje? Onda ga vrhunski i plati; ono što vrijedi to i košta.
As simple as that; nema tu prevelike mudrosti.


Drugo što želim reći, drugi uvjet svih uvjeta, jest momentalna i bezuvjetna pedala ekipi u mzo odgovornoj za sve u proteklom mandatu i dovođenje u resorno ministarstvo ljudi koji znaju, mogu i hoće. Naprosto, ovo nisu uvjeti za normalan rad – nemoguće je stvarati bolji i produktivniji obrazovni sustav dok ti, poput Damoklova mača, nad vratom visi balast kojem je glavni raison d’etre fotelja što dalje od razreda i nastave i kojem na tjednoj bazi padaju na um kojekakve morske ideje koje bi baza trebala provoditi u djelo.

Svetice treba temeljito proluftati; ministarstvo obrazovanja nikad više ne smije biti sredstvo političke trgovine ili resor koji se dobiva po kazni. Obrazovanje je isuvise ozbiljno za svaku iole normalnu državu da bi se davalo nekome da se dokazuje; tamo je mjesto dokazanima.


Politička opcija koja to shvati i operacionalizira učinit će više za obrazovni sustav od svih reformi dosad skupa, od svih HNOS-ova i Školi za život ili kako se već zovu budalaštine i promašaji kojima smo dosad svjedočili.


Počnite napokon ulagati u materijalni status profesora, učinite to zanimanje poželjnim i poštovanim i postavite u mzo ljude koji su prošli sustav i koji znaju o čemu govorim i eto vam reforme.
Onda, tek onda, možemo ići dalje.

Piše: Žukov


Podijeli s drugima

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *