Deux ex machina ili odgojni šamar

Podijeli s drugima

Bezbroj je zadaća prodefiliralo virtualnim prostorima posljednjih mjeseci.

Putovale su one od radnih stolova učenika pa sve do mog ekrana.

Načitala sam se svega i svačega.

I naslušala.

Bilo je tu audio snimki čitanja, govorenja, prepričavanja…bilo je vraćanja zadaća, dopunjavanja zadaća, oduševljavanja zadaćama, ljutnje zbog nepridržavanja mojih uputa koje su ponekad bile konfuzne jer je većina tih zadaća nastajala usred noći, naime trebao mi je trebao mir u glavi i mir izvan glave. Bez dernjave galebova i lajanja pasa.

I kad sve to zbrojim – radili smo, žestoko smo radili.

I moji učenici i ja skupa s njima.

Naravno, neki su se švercali, neki muljali, neki prepisivali, neki povremeno zabušavali pa se vraćali.

No, bilo je i onih koji nisu radili ništa.

Kontaktirala sam njihove razrednike.

Kažu, ne žele raditi. Ne sviđa im se ovakva nastava. I točka. Ok, taj dio još i razumijem. To je njihovo pravo i pravo njihovih roditelja. Odbiti ovakav oblik nastave.

Tko sam ja da tome proturječim?

I sada, na samom završetku ove mučne i neizvjesne utrke, nadomak finala u kojem ćemo se, ako ništa drugo, virtualno zagrliti, čestitati jer smo izdržali, trčali, gurali jedni druge, povlačili one koji su zaostajajali, bodrili, dizali se i padali – pojavljuje se Deus ex machina.

S punom rukom darova i prijetvornim osmijehom vraća u utrku one koje utrka nije ni zanimala.

One koji su gledali sa strane.

One koji nisu ni zakoračili na start.

Vraća u utrku one koji su se smijali hrabrim, vrijednim, smionim, odlučnim, ljutitim, umornim, tužnim, prestrašenim, zabrinutim, nervoznim i nestrpljivim sudionicima koji su pošteno stigli do cilja.

Netko prvi, netko zadnji. Ali svi su pretrčali onu željenu crtu na kraju.

Bez prečaca.

Ova je Uredba odgojna pljuska dobrim učenicima.

Pljuska zbog koje će im se još dugo crvenjeti lice i čiju će žestinu dugo osjećati na svom obrazu. Iako još nisu svjesni toga.

Ovo je pljuska svima nama.

Jedan od onih udaraca nakon kojeg više nemaš snage, volje ni želje nešto promijeniti. Jedan od onih udaraca koje pamtiš i koji te pretvore u bolju ili lošiju osobu.

Nikada pa ni tijekom Domovinskoga rata nitko se nije usudio na ovakav način, jednim potezom pera – urušiti temelje obrazovnog sustava.

Zabraniti negativnu ocjenu i povećati broj negativnih ocjena na kraju nastavne godine.

Nikad nitko.

Nikada nitko nije na ovakav način obezvrijedio trud i rad dobre djece.

A sve one zadaće koje su posljednjih mjeseci lebdjele internetskim prostorima, od njihovih radnih stolova do naših ekrana, poništene su jednim potezom pera.

Podilaženjem lošim učenicima.

Podilaženjem neradu, lijenosti i bahatosti.

Kad se kvarni i loši đaci poigraju bogova i dobiju moć bogova, onda ništa drugo i ne rade već stvaraju generacije na vlastitu sliku i priliku.

Piše: Tamara Šoić


Podijeli s drugima

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *