Račun, molim!

Podijeli s drugima

Privodimo kraju ovu prvu godinu tzv. reforme čija je provedba što zbog štrajka, što zbog pandemije, pala u drugi plan.
To naravno odgovara tvorcima reforme jer sada sva ta trulež koju su htjeli proturiti pod nazivom – Škola za život, uopće ne dolazi do izražaja niti je više koga briga za to.

“Reformatori” zadnjim trzajima pokušavaju dokazati kako je sve to nasilno uvođenje IKT-e u nastavu, zapravo osmišljeno kako bismo spremni dočekali i ovu i bilo koju drugu pandemiju, ponovno zanemarujući truli sadržaj, a gurajući u prvi plan formu koja i nije neko spektakularno otkriće.

U svakom slučaju – nije otkriće ove vesele garniture na odlasku.

Ovakva vrsta nastave, svima je jasno, postoji puno prije pojave Blaženke Divjak.
Ona je takvu nastavu preuzela, prilično ofrlje, bez ikakve kontrole, prosudbe i evaluacije i uz namješten je osmijeh, šutnula u razrede, iskoristivši djecu za taj eksperiment koji je trebao spašavati i nju i stranku zbog koje, nažalost, znamo za Blaženkino postojanje.

Istovremeno, sami sadržaji koji su trebali biti i moraju biti u središtvu svake reforme, odrađeni su samo da bi bili odrađeni dok je sav taj preuzeti spektakl digitalizacije, vrištao iz svake ministričine objave.

Ono što je najgore – sebe je gurula u prvi plan dokazujući iz dana u dan da je u ovoj zemlji sve u službi politike i sitnih interesa pa čak i reforma školstva.

Ne sjećam se niti jednog ministra koji je toliko skakao iz paštete, dosađivao svojim objavama, gnjavio, cerekao se, a istovremeno bježao kao vrag od tamjana od bilo kakvog javnog sučeljavanja koje bi tu izvještačenu pozu moglo razotkriti.

I tako danas više nitko ne spominje sadržaj koji je, barem što se tiče mog predmeta, izmasakriran i nepovratno uništen jalovim pokušajima promjene koja je svedena na – “ajmo o svemu ponešto, a ni o čemu temeljito” i loše zamaskirana u mantru koja provjereno prolazi u javnosti – djeci ne smije biti dosadno!

Slažem se, nastavnik ne smije biti dosadan.

Nema tog kvalitetnog sadržaja koji loš nastavnik ne može upropastiti, ali s druge strane, nema tog kvalitetnog nastavnika koji ni od čega može napraviti čudo.
Ok, dokazali smo već više puta da ni od čega radimo čuda.
Ali s druge strane, ne mogu se oteti dojmu – koliko god se trudili, koristili sve te alate koje su nam na raspologanju, koliko god činili čak i ono što idejni tvorci svega nisu očekivali – ne mogu se oteti dojmu da je rezultat katastrofalan.

Ne mogu se oteti dojmu da su ishodi tu samo zbog larpurlartističkih razloga.
Ne mogu se oteti dojmu da ova generacija zna manje od prošlogodišnje, a neusporedivo manje u odnosu na generacije prije 10 i više godina.
Ne vidim te rezultate koji su spektakularno najavljivani.

Naravno s druge strane, idejni tvorci ŠZŽ i za te loše rezultate spremili su asa u rukavu.
“Nastavnici su krivi! Mi smo im dali sve, oni nisu znali primijeniti! Nisu se dovoljno trudili! Nisu pažljivo pročitali sve smjernice! Boje se svega novoga, svega što će ih izbaciti iz njihove udobne kolotečine….”

Na njihovu žalost, pandemija i online nastava, neplanirano ih je demantirala.

Tvorci ŠZŽ pritom su jaaaako vodili računa da ekipu koja je zdušno radila na projektu, povuku iz nastave kako se ta ista ekipa ne bi poskliznula na preprekama koje su nama namijenili u slučaju katastrofe.

Lukavo, moram priznati.
Povući iz učionice one koji su radili na projektu ŠZŽ, pretvoriti praktičare u teoretičare, možda je i najmudriji potez svega ovoga.
Niti će moći kusati “plodove” svoga rada, niti će imati blagog pojma kako ti plodovi u praksi izgledaju, a svakog onog tko ne bude znao što učiniti s tim njihovim genijalnim zamislima – proglasit će nesposobnim.
Ili reći da se nije snašao i ne razumije.

Ruku na srce to je ekipa koja je ionako prezirala rad u razredu pa je jedva čekala zbrisati iz razreda.
Barem kad je riječ o većim igračima. One male su ostavili.
Njih ionako nitko neće propitivati i procjenjivati.

A sada bi trebalo napraviti račun.

Pozvati konobara da zbroji.
Podvuče crtu, pristojno zahvali na dolasku i pričeka gosta dok prebroji ima li dovoljno u novčaniku.
Jer račun je prilično visok.
Nije se tu štedjelo.
Posebno se bahatilo kada je trebalo trošiti nastavnikove živce i vrijeme.
Bahatilo se s izdašnim dnevnicama, honorarima, domjencima, zakupom prostora u kojima se pjevalo, plesalo i omalovažavalo struku koja je tu ponešto duže i koja je preživjela više od jednog klauna zalutalog u svijet koji ne razumije i ne želi razumjeti.

Pa dok konobar nervozno lupka prstima i prevrće olovku u ruci, što zbog nelagode gosta koji nema dovoljno u novčaniku što zbog vremena kojeg je sve manje, s nestrpljenjem čekamo račun trogodišnjeg banketa.

A znamo što se događa onima čiji su apetiti veći od kapaciteta želuca.

Obično peru prljavo suđe.
Svoje ili tuđe.
Svejedno.

Piše: Tamara Šoić


Podijeli s drugima

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *