Zrno ljudskosti

Podijeli s drugima

Dakle, idemo redom.

25.5. 2016. Boris Jokić i cijela ekspertna radna skupina, podnijeli su ostavku.

  1. 6. 2016. održan je prosvjed “Hrvatska može bolje” koji je okupio 50 000 ljudi.
  2. lipnja 2017., nakon najprljavije političke trgovine i besramne izdaje birača, Divjak je ustoličena za ministricu.

I bio je to početak kaosa.

Ekipica prebjeglih i vječnih karijerista, istog je trena plačući zbrisala iz Jokićeva u Divjakičin tabor nanjušivši debele honorare kojima su se neki već par mjeseci kasnije hvastali objavljujući fotografije novih automobila, odnosno zaradom o kojoj običan nastavnik može samo sanjati.

No, njima na dušu.

Imena su im uklesana u kamen i sjećanje prosvjetara. Koliko god oni ne razmišljali o tome.

Divjak je u nastavničkim krugovima dočekana relativno dobro.

Očekivali smo nastavak započetog.

Ali to toga nije došlo.

Ubrzo je svima postalo jasno kako su sve njezine ideje i potezi osmišljeni samo s jednim ciljem – omogućiti na idućim parlamentarnim izborima preživljavanje stranke koja ju je postavila.

Reforma je pretvorena u predizbornu kampanju u kojoj je trebalo dokazati kako se nešto, za što ostalom civiliziranom svijetu treba nekoliko desetljeća, u Hrvata može riješiti u godinu dana.

Ili manje.

Bez povratne informacije.

Bez procjene eksperimenta.

Nakon samo dva mjeseca završetka eksperimenta, frontalna provedba trebala je zaživjeti u svim hrvatskim školama, konkretnije, 1. rujna 2019.

Nezadovoljstvo nastavnika se gomilalo.

Ona početna blagonaklonost prema ministrici, hlapjela je nevjerojatnom brzinom i svima je uskoro postalo jasno da u središtu ovog procesa nije niti učenik, niti nastavnik već ona i njen pomno probran tim.

Naravno, to probiranje “najboljih” bilo je netransparentno kao uostalom i sve što je činila.

Pa sva ta pubertetska naslikavanja na svojim fb stranicama, lažni osmijesi u trenucima kad baš ništa nije smiješno, gafovi koje više ne možemo nazvati nesnalaženjem u novonastaloj situaciji već istinsko nepoznavanje sustava koji je odlučila navrat-nanost urediti po svojoj mjeri.

Sustava bez duše, kvalitetne komunikacije s nastavnikom, sustava koji potcjenjuje i one kojima je obrazovanje namijenjeno i one koji su ključ provedbe reforme, a to su nastavnici.

Štrajk je bio neminovan.

Ne samo zbog neprimjereno malih plaća i nemprimjereno povećanog opsega rada.

Štrajk je, a to i dan danas odgovorno tvrdim – reakcija na ovaj katostrofalan pokus kojim je budućnost hrvatskoga školstva ozbiljno dovedena u pitanje.

I to je svima koji su ikad kročili u razred bilo savršeno jasno.

Onima koji su razred promatrali izvana, kao nekakav laboratorij sa zamorcima – nikad i neće biti jasno.

I sada bih se vratila na ono zbog čega sam krenula pisati ovaj tekst.

Večerašnje gostovanje Borisa Jokića u RTL Direktu, pokazalo je zapravo što nam sve smeta kod ministrice Divjak, a svatko tko imalo prati obrazovanje, jako dobro zna kako ona kotira u očima nastavnika.

Poprilično loše, koliko god se njezini sastavljači raznoraznih anketa s pitanjima koncipiranima na način da je potpuno nemoguće dobiti loš rezultat, trudili prikazati drukčije.

Jokić je pokazao kakav ministar treba biti.

Iskren, bez lažnog, neprimjerenog osmijeha.

Čovjek s pozitivnim pristupom problemu, nizao je rečenice koje dižu, sada već posustalu i umornu prosvjetu, I izrekao je ono najvažnije, ono što svatko od nas želi, treba i mora čuti – POHVALU odgojno-obrazovnim radnicima i roditeljima za sve ono što je učinjeno do sada.

Jer mu je potpuno jasno tko je nostitelj perja kojim se drugi kite.

Čovjek je u dvije rečenice rekao sve ono što ekipa sa Svetica nije bila u stanju sročiti na 70 konfuzno napisanih stranica koje niti jedan nastavnik, nakon doslovno dvanaeset i više sati rada, nije u stanju pažljivo iščitati.

Izdvojit ću neke.

ODGODA DRŽAVANE MATURE – NAJESEN.

MLADI LJUDI, MATURANITI, TRENUTNO SU U NAJVEĆEM MOGUĆEM STRESU.

NJIMA TAJ STRES ONEMOGUĆUJE BILO KAKVO DJELOVANJE.

BUDIMO SOLIDARNI KAO DRUŠTVO, DAJMO IM VJETAR U LEĐA DA POKAŽU KOLIKO SU DOBRI I KAKO SU NAJBOLJI.

I ZA KRAJ PORUKA SVIM UČENICIMA – GLAVU GORE.

I sve je rekao.

Je li to problem?

Oh, da. Jest.

Popriličan problem za nekoga tko ni sam ne vjeruje u ono što zagovara.

Za nekoga tko loše čita tuđe napisane tekstove po direktivi, nekoga tko nije u stanju izravno, iz glave odgovarati na pitanja zabrinutih roditelja i preopterećenih nastavnika.

Ali politika je maknula čovjeka koji je u nekoliko rečenica u samo jednoj informativnoj emisiji rekao sve ono što ministrica nije bila u stanju izgovoriti, pokazati i demonstrirati u 4 godine svoga mandata.

Iskrenost je teško odglumiti.

Empatija nije vještina.

Toplina je nešto što ne učimo gledajući u ekran.

Srdačnost nije alat kojim možeš raditi sve što poželiš.

Solidarnost je nešto što stječemo odgojem i ne napušta nas čitavog života.

Komunikacija se može naučiti, ali uzalud ako su osnovne postavke trule.

Boris Jokić večeras je uputio javnosti, vjerojatno najtoplije i najiskrenije riječi koje sam čula od početka cijelog ovog kaosa zvanog Blaženka Divjak.

I hvala mu na tome.

A sutra, kad ponovno sjednem ispred ekrana, snimajući se, osmišljavajući 1001 način kako motivirati učenika, kako mu približiti u svom ovom kaosu ono najbitnije, sjetit ću se tih riječi.

I one će mi dati vjetar u leđa.

A u ovom trenutku, samo to nam je potrebno.

Ništa više.

Zrno ljudskosti!

Piše: Tamara Šoić


Podijeli s drugima

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *