Dakle, idemo redom.
25.5. 2016. Boris Jokić i cijela ekspertna radna skupina, podnijeli su ostavku.
- 6. 2016. održan je prosvjed “Hrvatska može bolje” koji je okupio 50 000 ljudi.
- lipnja 2017., nakon najprljavije političke trgovine i besramne izdaje birača, Divjak je ustoličena za ministricu.
I bio je to početak kaosa.
Ekipica prebjeglih i vječnih karijerista, istog je trena plačući zbrisala iz Jokićeva u Divjakičin tabor nanjušivši debele honorare kojima su se neki već par mjeseci kasnije hvastali objavljujući fotografije novih automobila, odnosno zaradom o kojoj običan nastavnik može samo sanjati.
No, njima na dušu.
Imena su im uklesana u kamen i sjećanje prosvjetara. Koliko god oni ne razmišljali o tome.
Divjak je u nastavničkim krugovima dočekana relativno dobro.
Očekivali smo nastavak započetog.
Ali to toga nije došlo.
Ubrzo je svima postalo jasno kako su sve njezine ideje i potezi osmišljeni samo s jednim ciljem – omogućiti na idućim parlamentarnim izborima preživljavanje stranke koja ju je postavila.
Reforma je pretvorena u predizbornu kampanju u kojoj je trebalo dokazati kako se nešto, za što ostalom civiliziranom svijetu treba nekoliko desetljeća, u Hrvata može riješiti u godinu dana.
Ili manje.
Bez povratne informacije.
Bez procjene eksperimenta.
Nakon samo dva mjeseca završetka eksperimenta, frontalna provedba trebala je zaživjeti u svim hrvatskim školama, konkretnije, 1. rujna 2019.
Nezadovoljstvo nastavnika se gomilalo.
Ona početna blagonaklonost prema ministrici, hlapjela je nevjerojatnom brzinom i svima je uskoro postalo jasno da u središtu ovog procesa nije niti učenik, niti nastavnik već ona i njen pomno probran tim.
Naravno, to probiranje “najboljih” bilo je netransparentno kao uostalom i sve što je činila.
Pa sva ta pubertetska naslikavanja na svojim fb stranicama, lažni osmijesi u trenucima kad baš ništa nije smiješno, gafovi koje više ne možemo nazvati nesnalaženjem u novonastaloj situaciji već istinsko nepoznavanje sustava koji je odlučila navrat-nanost urediti po svojoj mjeri.
Sustava bez duše, kvalitetne komunikacije s nastavnikom, sustava koji potcjenjuje i one kojima je obrazovanje namijenjeno i one koji su ključ provedbe reforme, a to su nastavnici.
Štrajk je bio neminovan.
Ne samo zbog neprimjereno malih plaća i nemprimjereno povećanog opsega rada.
Štrajk je, a to i dan danas odgovorno tvrdim – reakcija na ovaj katostrofalan pokus kojim je budućnost hrvatskoga školstva ozbiljno dovedena u pitanje.
I to je svima koji su ikad kročili u razred bilo savršeno jasno.
Onima koji su razred promatrali izvana, kao nekakav laboratorij sa zamorcima – nikad i neće biti jasno.
I sada bih se vratila na ono zbog čega sam krenula pisati ovaj tekst.
Večerašnje gostovanje Borisa Jokića u RTL Direktu, pokazalo je zapravo što nam sve smeta kod ministrice Divjak, a svatko tko imalo prati obrazovanje, jako dobro zna kako ona kotira u očima nastavnika.
Poprilično loše, koliko god se njezini sastavljači raznoraznih anketa s pitanjima koncipiranima na način da je potpuno nemoguće dobiti loš rezultat, trudili prikazati drukčije.
Jokić je pokazao kakav ministar treba biti.
Iskren, bez lažnog, neprimjerenog osmijeha.
Čovjek s pozitivnim pristupom problemu, nizao je rečenice koje dižu, sada već posustalu i umornu prosvjetu, I izrekao je ono najvažnije, ono što svatko od nas želi, treba i mora čuti – POHVALU odgojno-obrazovnim radnicima i roditeljima za sve ono što je učinjeno do sada.
Jer mu je potpuno jasno tko je nostitelj perja kojim se drugi kite.
Čovjek je u dvije rečenice rekao sve ono što ekipa sa Svetica nije bila u stanju sročiti na 70 konfuzno napisanih stranica koje niti jedan nastavnik, nakon doslovno dvanaeset i više sati rada, nije u stanju pažljivo iščitati.
Izdvojit ću neke.
ODGODA DRŽAVANE MATURE – NAJESEN.
MLADI LJUDI, MATURANITI, TRENUTNO SU U NAJVEĆEM MOGUĆEM STRESU.
NJIMA TAJ STRES ONEMOGUĆUJE BILO KAKVO DJELOVANJE.
BUDIMO SOLIDARNI KAO DRUŠTVO, DAJMO IM VJETAR U LEĐA DA POKAŽU KOLIKO SU DOBRI I KAKO SU NAJBOLJI.
I ZA KRAJ PORUKA SVIM UČENICIMA – GLAVU GORE.
I sve je rekao.
Je li to problem?
Oh, da. Jest.
Popriličan problem za nekoga tko ni sam ne vjeruje u ono što zagovara.
Za nekoga tko loše čita tuđe napisane tekstove po direktivi, nekoga tko nije u stanju izravno, iz glave odgovarati na pitanja zabrinutih roditelja i preopterećenih nastavnika.
Ali politika je maknula čovjeka koji je u nekoliko rečenica u samo jednoj informativnoj emisiji rekao sve ono što ministrica nije bila u stanju izgovoriti, pokazati i demonstrirati u 4 godine svoga mandata.
Iskrenost je teško odglumiti.
Empatija nije vještina.
Toplina je nešto što ne učimo gledajući u ekran.
Srdačnost nije alat kojim možeš raditi sve što poželiš.
Solidarnost je nešto što stječemo odgojem i ne napušta nas čitavog života.
Komunikacija se može naučiti, ali uzalud ako su osnovne postavke trule.
Boris Jokić večeras je uputio javnosti, vjerojatno najtoplije i najiskrenije riječi koje sam čula od početka cijelog ovog kaosa zvanog Blaženka Divjak.
I hvala mu na tome.
A sutra, kad ponovno sjednem ispred ekrana, snimajući se, osmišljavajući 1001 način kako motivirati učenika, kako mu približiti u svom ovom kaosu ono najbitnije, sjetit ću se tih riječi.
I one će mi dati vjetar u leđa.
A u ovom trenutku, samo to nam je potrebno.
Ništa više.
Zrno ljudskosti!
Piše: Tamara Šoić