Kad sam išla u školu, imala sam par loših nastavnika.
Nekih se jako dobro sjećam.
Kad su moja djeca išla u školu i ona su imala dva-tri loša nastavnika. Sjetim ih se ponekad.
Jednom mi je jedna medicinska sestra nešto zeznula prilikom davanja injekcije pa sam zbog toga par tjedana vukla desno stopalo. Utrnulo mi jer je ona nešto fulala.
Jednom mi je šilica upropastila kaput.
Jednom me fizerka katastrofalno ošišala.
Jednom je neki liječnik bio bezobrazan prema meni i nije htio slušati što mu imam reći.
Jednom je gospođa sa šaltera otišla na marendu taman kad sam ja došla na red. Jednom su mi na placi uvalili loš krumpir koji je izgledao super.
Jednom sam zvala Centar za socijalnu skrb kako bih prijavila obiteljsko nasilje u susjedstvu, a oni su me otpilili jer im je za 5 minuta završavalo radno vrijeme.
Jednom sam razgovarala s jednim novinarom, a on baš nije prenio točno ono što sam rekla…
I mogu tako do besvijesti.
Ne mogu se zapravo sjetiti niti jedne struke u koju nije zalutao neki bezveznjak i razočarao me. Ne mene, bilo koga.
Jer u svakoj struci ima bezveznjaka, fušera, lijenčina, sadista, glupana i neradnika.
Negdje više, negdje manje.
S druge strane, ne mogu se sjetiti niti jedne struke koja je poput naše, izložena ovakvoj količini mržnje i kritike.
Nacionalnoj kolektivnoj pljuvačini.
Zaista ne znam što je to u glavama ljudi koji otvaraju grupe, pišu bezbrojne komentare u kojima temeljem vlastitog lošeg iskustva, napadaju čitavu struku?
Ne znam kakva to količina frustracije (a bogme i slobodnog vremena) tjera čovjeka da neprekidno, svakodnevno ostavlja pisani trag na svim mogućim mjestima o apsolutno svemu.
Uglavnom o onom s čim se ne zna nositi i o čemu najmanje zna.
Ne znam kako se netko osjeća nakon što je pod lažnim imenom ispljuvao vlastitu žuč napadajući nekog bezimenog nastavnika (koji možda uopće i ne postoji), smišljajući razne načine kažnjavanja, mučenja i koječega.
To je sigurno dobar osjećaj.
Ulogiraš se kao Ptica Feniks, prozujiš internetskim bespućem, ostaviš 558 komentara o lijenoj učiteljici nepoznatog razreda, nepoznate škole koja ne razumije tvoje nepoznato dijete pa onda zatvoriš računalo i mirno sjedneš u kauč, zagrliš muža ili ženu i smišljaš nove uvrede koje ćeš napisati sutra.
Ne razumijem ljude koji su u stanju zapamtiti samo loše.
Koji su u stanju zaboraviti na sve one vrijedne i požrtvovane učitelje (a barem jednog takvog su morali sresti u životu), nenaspavane i umorne medicinske sestre i liječnike, pedantne šilice, kreativne frizerke, ljubazne i strpljive gospođe sa šaltera, simpatične tete s tržnica koje nam sada toliko nedostaju, socijalne radnice koje plačući odlaze kući jer ne znaju kako pomoći svima, hrabre novinare koji se ne ustručavaju postaviti pitanja koja malotko ima hrabrosti postaviti moćnijima od sebe… i mogu tako do besvijesti.
Jednostavno ne razumijem one koji svijet oblikuju prema vlastitome mraku, nezadovoljstvu i crnilu i koji takav svijet ostavljaju u nasljeđe vlastitoj djeci.
Pa kad sljedeći put sjednete ispred računala smišljajući koga danas uvrijediti, čiji rad umanjiti, čiji trud ismijati – sjetite se da ste i vi učitelji svojim klincima.
A oni vas gledaju i uče.
O vama ovisi kako će izgledati njihov svijet jednoga dana.
Neki su izbori uvijek jednostavni.
Piše: Tamara Šoić