Onlajniranje

Podijeli s drugima

Svit se konča, barem ako vjerujete medijima; proroka i vidioca ovih je dana više nego u cijelom Starom Zavjetu. Burze se ruše, gospodarstva propadaju, redovi pred trgovinama, a svaki Dnevnik počinje i završava s uvijek istih dvoje, troje ljudi – neupućen netko pomislio bi da živimo u osamdesetima, a ne u 2020. Za sve one kojima, eventualno, nije dosta stresa i medijske histerije, tu je ministarstvo obrazovanja.

Postojano kano klisurine, njegovi prvoborci prkose stvarnosti oko sebe i nastavljaju utabanim putem, pogleda uprta u digitalnu budućnost. Nitko i ništa, ponajmanje nekakav virus made in China, ne smije ugroziti najblistaviju i najreformskiju reformu od izuma kotača pa naovamo.

Deset zapovijedi Božjih, Hamurabijev zakon i obrazovna “reforma” sezone 2019./20. uklesani su u kamen, svevremenski – njih se ne propitkuje, u njih se ne sumnja, pogotovo ne u sveti broj 175; po njima se živi! Tako se, jelte, s obrazovnog Olimpa u početku inzistiralo na tome da se škole ne zatvaraju i da nastavnici moraju dolaziti u zbornice. Pitam se, reda radi, da je neki nastavnik pokupio virus zbog suludog inzistitanja obrazovne vrhuške, tko bi bio kriv?

Da, u pravu ste; sukladno poučku zagrebačkog šerifa, vodećeg eksperta za Krležu, krivcem bi nesumnjivo bio proglašen sam nastavnik, petokolonaš, koji je mučki pristao na simbiozu s virusom samo kako bi podrivao “reformu nad reformama”!

Kad su škole napokon zatvorene osmišljena je online nastava kao supstitut onoj klasičnoj. Klinci u razrednoj nastavi dane provode ispred televizora, a oni u predmetnoj i srednjoškolci što ispred televizora, što ispred laptopa, uglavnom – pred ekranima. Zlobnici bi rekli – ništa se, dakle, bitno promijenilo nije. Nećemo, međutim, biti zlobni – online nastava trenutno je jedini mogući oblik nastave, i bolje je da učenici imaju i takvu nastavu nego nikakvu.

Dapače, kad sve ovo jednom bude iza nas, online nastava će omogućiti da se shvati koliko je ona stara, klasična nastava bolja i kvalitetnija, i da nikad nikakva tehnologija i virtuala ne može zamijeniti nastavnika. Nećemo biti zlobni iz razloga jer mnogi nastavnici ovih dana, dok im se najavljuje smanjivanje plaća, rade više nego ikad i na raspolaganju su svojim učenicima i roditeljima praktički stalno, iako su izloženi pljuvanju i nasrtajima uvijek istog dijela javnosti (dežurnih enciklopedista velikih riječi, a malih pimpeka, mozgova, čega li već) kako su doma i ne rade ništa.

Takve redovito ubija ije i je, ali neupitni su autoriteti kad su u pitanju školstvo, nogomet, ekonomija ili seks.

Čisto da ostane zabilježeno, ministarstvo obrazovanja, naše ministarstvo, nije uputilo jedne u obranu digniteta nastavničke struke, za razliku od nekih drugih ministara koji iza svojih ljudi stoje, barem verbalno.

Štoviše, iz mzo smo ovih dana mogli čuti kako je nastava na daljinu hrvatski patent, kako zemlje EU stoje u redu kako bi prepisale naš model i kako se jako dobro zna tko je za to zaslužan. Odlično; nikako nemojte zaboraviti tko je za ovo “zaslužan” i na prvim idućim izborima honorirajte te zasluge! Nekad davno pitao bih se – zašto im, dovraga, konačno ne pokažemo zube, međutim, nakon 15 godina staža naučio sam kako više zubi ima na Thompsonovom koncertu nego u hrvatskoj prosvjeti.

Pristajanjem na ovakva pravila igre školstvo si samo puca u nogu, ali ta noga ionako ima više rana nego heroj sa Sutjeske.
Da je glupost evidentno metastazirala na Sveticama i da je riječ o paralelnoj pandemiji pokazuje i najfriškiji uradak iz tog hrama odgoja i obrazovanja – Upute (Naputak, Direktiva, Befel, kako god) za ocjenjivanje učenika u nastavi na daljinu.

Sadržaj ovog dirljivo besmislenog “dokumenta” pisanog na nevjerojatnih pedesetak stranica otkriva da je riječ o jednoj od najvećih blesavština nekog dvonožnog višestaničnog organizma ikad. Sa sadržajem ste vjerojatno upoznati pa ga neću za ovu priliku analizirati, ali zamislite vi taj rezon – hrpetina analnih speleologa, gurajući se s margina u fotelje i preskačući pritom po tri stepenice odjednom, koja sve skupa nema staža u prosvjeti koliko prosječni čitatelj ove kolumne, šalje vama, profesionalcima, ljudima kojima je ocjenjivanje (pardon, vrednovanje) svakodnevna rutina, upute na 50 faking stranica kako ćete ocijeniti učenike s kojima svakodnevno radite i koji, u normalnim okolnostima, više vremena provedu s vama nego s vlastitim roditeljima?!

Rečena Uputa, ako se dobro sjećam, sadrži i dio o nekoj anketi kojom bi učenici i roditelji trebali ocijeniti rad nastavnika u online nastavi, iako ostaje savršenom nepoznanicom koje to kompetencije imaju roditelji, a pogotovo učenici, da bi propitkivali rad profesora?


Kad svemu ovome pribrojite i činjenicu kako je, prvi put od vremena Napoleona, matura u Francuskoj odgođena dok naši maturanti početkom travnja još uvijek ne znaju što ih čeka (jer, bitno je pokazati da je sustav dobro nauljen i funkcionira besprijekorno, da je školska godina savršeno regularna i da je “reforma” uklesana u kamen, stamena i neupitna, osuđena na uspjeh), kad pridodate činjenicu kako mnogi roditelji vide ono što u mzo očito ne žele vidjeti, pa su mnogi od njih u otvorenim pismima ovih dana oprali ministarstvo u lužini razuma, kad sve to, dakle, zbrojite, oduzmete i podvučete crtu, zaključak je samo jedan – pandemija je, očito, opasno uzela maha i ljude koji kreiraju ovakve obrazovne politike trebalo bi, skupa s poricateljima holokausta, zagovornicima necijepljenja, ravnozemljašima i sličnima hitno staviti u samoizolaciju.


Jedini način da hrvatski obrazovni sustav preživi ova iskušenja jest da ovakve obrazovne politike odumru.
In saecula saeculorum.
Amen.

Piše: Žukov


Podijeli s drugima

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *