Kako je nastajala Škola za život (pogled iznutra)

Podijeli s drugima

Preuzimajući ministarsko mjesto, Blaženka Divjak dobila je nimalo jednostavnu zadaću  – napraviti veliku obrazovnu reformu.

Da bi to postigla, trebalo je učiniti sljedeće:

  1. preuzeti  i prilagoditi već napravljene kurikule koje su sačinile radne skupine u sklopu cjelovite kurikularne reforme koja je zaustavljena
  2.  povući novac iz europskih fondova
  3. najaviti digitalizaciju i modernizaciju školstva
  4. obećati javnosti, poprilično zainteresiranoj za obrazovanje,  rasterećenje učenika i smanjenje količine gradiva, fokusiranje na razvijanje vještina i kompetencija umjesto napamet naučenih činjenica
  5. obećati autonomiju nastavnicima koji će sada moći birati udžbenike i metode ostvarivanja ishoda iz kurikula te njihovo rasterećenje kroz smanjenje administracije koju su dosad morali obavljati

Eksperimenalna provedba

Uslijedio je jednogodišnji eksperiment u kojem su sudjelovale 74 škole.

Na samom početku provođenja eksperimenta odlučeno je da će već sljedeće školske godine krenuti frontalna provedba.

Javnost je otpočetka, raznim PR metodama uvjeravana kako sve ide po planu i kako je ova školska godina uistinu godina u kojoj je zaživjela obrazovna reforma.

Nastavnici i njihove zamjerke i primjedbe u provedbi reforme, uglavnom su ignorirani. Svi njihovi zahtjevi odbacivani su, a ponekad i ismijavani.

U ovom tekstu donosimo pregled kako je iz naše perspektive izgledao period pripreme za reformu i je li ovo što se od nas ove godine očekuje – uistinu reforma.

Ideja reforme

Počnimo s idejom reforme.

Zamisao je bila da se nastavni planovi i programi svih predmeta zamijene kurikulima.

Smisao svega bilo je rasterećenje učenika i prebacivanje fokusa sa sadržaja na vještine i kompetencije. Ukratko, djeca bi primjenom kurikula prestala «štrebati» činjenice i počela razvijati kritičko mišljenje.

Tako je barem govorila Divjak.

Novogovor

Kad su kurikuli bili gotovi, stručnjaci predmetnih područja, ali  i nastavnici, uočili  su da u većini kurikuluma nije postignuto nikakvo sadržajno rasterećenje. Ciljevi su zamijenjeni ishodima, uvedena je nova terminologija, a sve je vrvjelo brojevima i šiframa koje su dodatno zamrsile ionako sada već poprilično zamršenu situaciju.

Nastale su nove, nepregledne tablice u kojima je, manje-više, sve ostalo  isto.

Dorada kurikula i uvod u reformu

Ministrica je neke kurikule poslala na doradu. Nastavnicima i suradnicima koji su na njima volonterski radili,  obećani su honorari i napokon se moglo krenuti s uskrsnućem prve i prave kurikularne reforme koja je uz primjenu novih kurikuluma obećavala digitalizaciju i modernizaciju nastave, autonomiju nastavnika i rasterećenja svih sudionika nastavnog procesa.

Kako je tekao proces pripreme reforme?

Započelo se s eksperimentom u 74 škole. Sve te škole bile su opremljene bolje ili lošije i radile su prema eksperimentalnim udžbenicima.

 Informacije o radu u eksperimentalnim školama – postale su strogo čuvana tajna. Sami nastavnici nisu bili voljni previše pričati o svemu, a Ministarstvo je i dalje govorilo o velikim promjenama i velikom uspjehu.

Prije samog  početka provođenja eksperimenta, nastavnici iz eksperimentalnih škola bili su obavezni sudjelovati  u online edukacijama na platformi Loomen.

Takva vrsta edukacija značila je nove obveze koje je ponekad bilo teško pratiti. Sve te promjene o kojima su nastavnici svakodnevno učili u virtualnim učionicama, trebalo je sada provesti i u nastavi, pripremati se za nastavu i odrađivati sve one uobičajene poslove poznatije još i kao «ostali poslovi».

Sve je to bilo stihijski odrađeno.

Većina nastavnika zbog neopremljenosti škola educirala se na vlastitim računalima  tijekom slobodnog vremena, pritom koristeći vlastiti internet. I tako mjesecima.

Edukacije nisu bile unaprijed pripremljene i radile su se u hodu.  Kriteriji po kojima su izabrani mentori u virtualnim učionicama – nepoznati su. Kao i njihovi honorari. O tome nije bilo poželjno pisati, pitati i govoriti.

Za vrijeme eksperimentalne provedbe, u javnost su procurile  informacije da su udžbenici površno lektorirani, tableti učenika – loše kvalitete, honorari ljudi uključenih u Školu za život – dvojbeni, a u konačnici, sama kvaliteta sadržaja – loša. 

Istovremeno, javnost je zasipana promidžbenim spotovima i fotografijama nasmijane ministrice okružene još nasmijanijom djecom u prekrasnim, suvremenim školama, a sve je to popraćeno  nasmijanim suradnicima među kojima se isticala ministričina desna ruka – Lidija Kralj.

Evaulacija

U studenome 2018., samo dva mjeseca nakon početka eksperimenta, napravljena je evaluacija  uz pomoć online upitnika koji su ponuđeni nastavnicima, učenicima, ravnateljima i stručnim suradnicima uključenima u eksperiment.

Upitnik za nastavnike sadržavao je 20-ak pitanja. Obrađena su samo četiri pitanja, a u javnost je puštena vijest da su ispitanici eksperimentalne faze Škole za život istu  ocijenili  visokom četvorkom.

Na postavljena pitanja o cjelovitim rezultatima u virtualnim učionicama, na adresu kurikulum.hr, na stručnim skupovima – stizali su odgovori kako će rezultati biti objavljeni na stranicama Škole za život.

Do danas, odgovori nisu stigli, a na  stranicama se nalaze samo preliminarni rezultati.  Stoga možemo  pretpostaviti da su ciljano obrađena samo četiri pitanja postavljena nastavnicima i to ona pitanja koja su Ministarstvu išla u prilog.

Loomen za sve

Nakon te neobične i dvojbene evaulacije, ministrica najavljuje frontalnu provedbu Škole za život i počinje masovna virtualna edukacija nastavnika na platformi Loomen.

U izradi su novi udžbenici  i novi metodički priručnici o čijim će  astronomskim honorarima pisati srednja.hr (https://www.srednja.hr/novosti/ekskluzivno-objavljujemo-milijunske-isplate-profesorima-skoli-zivot/)

Na kraju eksperimentalne  godine, a prije početka sljedeće, koja  treba biti provedbena, nije napravljena nikakva sustavna evaluacija samog eksperimenta, tako da javnost ni nastavnici sami nisu doznali koliko je taj eksperiment zapravo uspješan.

Dobiven je eksperiment kojem je unaprijed osiguran uspjeh i prolazna ocjena. Teško da se nešto takvo onda uopće može nazvati eksperimentom.

Informacije su dolazile na kapaljku.

Do danas nisu objavljeni podatci koje su loše, a koje dobre strane eksperimentalne provedbe. O tome nitko nije voljan govoriti.

Tvrdili su da je nastavnicima sada dopušteno sve. Imaju  autonomiju i rade kako žele.

Ali odjednom, ljudi s fakultetskim obrazovanjem nisu više  sigurni što  se od njih traži, a informacije su  polovične ili nikakve.  Na izravna pitanja, stižu nepotpuni ili nikakvi odgovori.

Ljeto 2019.

Za vrijeme godišnjih odmora doneseni su brzinski sastavljeni, novi pravilnici.

Komentari na javnim savjetovanjima većinom su ignorirani.

Značajnih i bitnih promjena nema, promjene su kozmetičke i forma je zadovoljena. Nastavnici većinu informacija razmjenjuju putem nastavničkih grupa, a ministrica se razmeće podatcima o promjeni čak 5 pravilnika.

Ustoličen je Loomen kao platforma za edukaciju koja sama po sebi i nije loše zamišljena kad bi zadatci bili primjenjivi u praksi i kada se većina zadanog ne bi svodila na gubljenje vremena.

Savjetnički posjeti školama svode se na frontalni rad, odnosno sve ono što nam je u učionici po novome, zabranjeno.

Nema primjera dobre prakse. Od nastavnika  traže ideje za primjere dobre prakse u Loomenu i na taj  način stvaraju bazu naših besplatnih materijala za nečiji budući projekt i nečije buduće honorare.

Na edukacijama uživo, edukatori uvjeravaju kako je sve teče u najboljem redu, organiziraju skupove  na kojima  plešu i pjevaju. I uglavnom – teoretiziraju.

Većina mentora ne zna odgovoriti na pitanje kako provedba  funkcionira u razredu.

Na svako konkretno pitanje daju neodređene odgovore i pokušavaju nastavnike uvjeriti u uspjeh i pozitivne pomake, dok je sada već svima jasno da ni sami u to ne vjeruju.

Njihova motivacija i entuzijazam potpuno su razumljivi jer u pozadini stoji financijski motiv koji je uvelike pomogao u širenju pozitive i održavanju umjetnog optimizma. Ti mentorski honorari nisu nigdje objavljeni i nikome do danas nisu poznati.

Početak

Počela je nova školska godina.

Velik dio škola nije na vrijeme dobio naručene udžbenike pa su udžbenici i radne bilježnice dolazili sve do studenoga u fazama i tako se moralo naučiti – kako raditi bez osnovnog nastavnog pomagala.

Udžbenici nekih izdavača sastavljeni su  navrat-nanos, loše su ukoričeni i raspali su se i prije nego su otvoreni.

Izdavačke kuće pronalaze opravdanje u rokovima koji su dobili za distribuciju udžbenika. Ti su rokovi, prema njihovim riječima bili prekratki, a neki su materijali još bili na lekturi nekoliko dana prije početka školske godine. Digitalni sadržaji uglavnom su  nedostupni.

Dio udžbenika nije stigao do danas.

Kao najveća promjena  Škole za život – naglašavano je novo kriterijsko vrednovanje.

Nejasan je naziv «novo» kada je i dalje njegova izrada na razini škole. Na  stručnim skupovima postavljana su  pitanja zbog čega nema jedinstvenih kriterija za sve škole u RH. Saznaje se da se takav pristup kosi s postavkama kurikularne reforme o autonomiji učitelja i nastavnika.

Inzistira se na  formativnom vrednovanju koje postoji oduvijek samo se sada naziv promijenio. Riječ je o dosadašnjom opisnom praćenju. Odjednom se to opisno praćenje stavlja ispred sumativnog vrednovanja (čitaj:  ocjena), iako je preduvjet za kontinuirano praćenje te vrste manji broj učenika po razredu te manji broj učenika ukupno po učitelju.

Praktičarima je jasno da je nemoguće kontinuirano opisno pratiti 150 do 200 učenika i istovremeno prikupljati dovoljan broj ocjena.

Što se tiče financiranja reforme iz EU fondova, potpuno je netransparentna.

Javnost ne zna kome i na što točno je otišao velik novac.

Inkluzija

Inkluzija u reformi nije ni okrznuta, a svi ljudi s terena znaju koliko je ona bitna i zapostavljana od samog početka njezina uvođenja.

Nemoguće je posvetiti se tijekom sata svim učenicima s poteškoćama i istovremeno raditi s drugim učenicima, a uz sve to kontinuirano, opisno pratiti njihov napredak unutar 45 minuta. Pedagoški standard koji određuje maksimalni broj učenika u razredu pri inkluziji učenika s poteškoćama, ne poštuje se u praksi i iznimno je teško raditi u takvim uvjetima.

Većina nastavnika radi u razredima s preko 20 učenika unutar kojih je integrirano i do 5 učenika s poteškoćama.

Rezultati reforme?

Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja analizirao je Školu za život i zaključio da je kritičko mišljenje učenika na osnovnoj razini. Dakle, do promjena nije došlo.

 Mišljenje većine nastavnika o reformi –   ovo nije reforma već kozmetički poluproizvod kojim se sustavno obmanjuje javnost.

Resorno ministarstvo igra na kartu nezainteresiranosti  i neupućenosti javnosti za sam proces i kontekst  nastajanja reforme.

Javnost zanimaju razultati i činjenice, a to je ono što ova  reforma ne može ponuditi zbog sasvim jednostavnog razloga – REFORMA NE POSTOJI.

Također,  ne bi željeli da ovaj štrajk posluži kao isprika za propast reforme jer sve što Blaženka Divjak priča posljednjih dana ide polako u tom smjeru. Ovaj je štrajk, između ostaloga i započeo zbog navrat-nanos osmišljene reforme i netransparentnosti utrošenog novca.

A sada je došlo vrijeme da javnost sazna istinu o reformi. Iznutra.


Podijeli s drugima

3 thoughts on “Kako je nastajala Škola za život (pogled iznutra)”

  1. Fantastična analiza tijeka “rada” na tobožnjoj reformi školstav, i onoga što se do sada postiglo ! DA NAŠE INSTITUCIJ ERADE SVOJ POSAO, OVAJ BI MATERIJAL TREBAO BITI DOVOLJAN DA EKIPA REFORMATORA ZAUME SVOJE MJESTO U REMTINEČKOM HOTELU ZA DRUŠTVENE ŠTETOČINE !
    Ako će se kojom nesrećom ovoj istoj “ekipi” reformatora bude dopustilo da “reformira” i naš sustav fakultetskog obazovanja, posebno za studente građevinskog i medicibskog fakulteta, zgrade će se rušiti u Hrvatskoj, a bolesnici umirati po bolnicama, kao nikada do sada ! Pametnome je ovoliko dosta, ali u to ne spadaju kreatori obrazovne “reforme” !

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *