Kaže jučer Momir Karin, pomoćnik Divjakice na svečanoj promociji
odgojno-obrazovnih radnika u NSK:
“Nema tih kuna kojima vas možemo platiti!”
Izgovorio je to Momo u ekstatičnom zanosu.
E sad, je li to bilo zato jer je već imao informaciju o onih 2% vrtoglavog povećanja plaće ili zato jer je jednostavno uživao u spoznaji što je baš njega ministrica odabrala da prosiplje laži ljudima koje njegovo ministarstvo sada, gotovo bez skrivanja i maski, tako otvoreno prezire – nikad nećemo saznati.
Naravno, samo sat vremena nakon tih veličanstvenih i sudbinskih riječi zaboravljenog Mome koje ga izvlače na površinu iz ropotarnice zaborava – stiže demanti.
Ima kuna.
I možemo vas platiti.
Imate vi svoju cijenu na koju ćete pristati. Njurgat ćete, psovati u fb
grupama, spominjati neke prosvjede pa ušutjeti.
Znaju oni s kim imaju posla.
Mogli su “dogovoriti” i 1%.
Mogli su i manje.
Jer može im se.
Dali smo im za to legitimitet.
Danas mi je teško odlučiti kojem jučerašnjem i današnjem poniženju dati
zlatnu medalju.
Momirovu lupetanju o neizrecivom i neizmjerivom novcu?
Finalnom dijelu sindikalnog igrokaza o izmišljenom štrajku u koji je dio
prosvjetarskog puka iz neobjašnjivih razloga vjerovao.
Ili podjeli nastavnika na jednake i jednakije, tj. na prve – Momine i druge –
Blažine.
Sofijin je to izbor upriličen (gle, slučajnosti) baš na sam Dan učitelja i dan koji mu prethodi.
Pa dragi kolege, koliko god se danas osjećali poniženo, prevareno,
podcijenjeno i jadno, vjerujte, postoji ekipa koja ima snage, volje i želje
učiniti taj vaš osjećaj još snažnijim i jačim.
Ekipa koju s jedne strane drži politika na životu, a s druge strane – mi sami.
U svakom slučaju, sretan nam Dan učitelja i još jednom hvala svima koji su
se zdušno borili da nas na današnji dan dovedu na samo dno.
Živjeli i samo naprijed!
Ima nas još koje niste do kraja ponizili, dakle posao vam je ostao nedovršen.
Pa prionite!
Nemate baš previše vremena.
Piše: Tamara Šoić