Marija

Podijeli s drugima

Marija

Jesen je od samog početka života za Mariju bila najdraže godišnje doba. Tja, rodila se ujesen.

Nastava bi počinjala ujesen. Voljela je miris novih knjiga, bilježnica koje bi joj mama kupovala u Italiji i kakve nitko ne bi imao, s onom ljubičastom crtom s obje strane. Nova pernica. Doduše, nije bila na kat, to su imala samo djeca onih koji bi radili u Njemačkoj.

Cijelo ljeto bi se u dvorištu igrala škole. Izradila bi imenik. Izrađivala bi zadatke prijateljima. S mamom bi čitala poeziju. Pričala o Cesariću, Matošu…

  Marija je jednog dana odrasla. Trebala je odabrati što će raditi. Rečeno joj je na profesionalnoj orijentaciji da može raditi sve, osim neke sitne radove rukama. U redu. Nije ni mislila to raditi.

Bit će učiteljica. Najbliže njenoj prvotnoj ljubavi – glumi. Jer, kao što joj je tata rekao, glumci su gladni.
Na faksu je bilo divno. Sve, baš sve je bilo kako treba. Mogla je pokazati i kreativnost i glumački talent. Imala je lijep glas (kasnije su ga uništile cigarete).
Rad u razredu je bio zabavan. Sakupljala bi dječje bisere, izmišljala igre, aktivnosti, zabavu. Vidjela bi svoje rezultate svakog dana.
Pisala je pripreme rukom u pomno odabrane bilježnice omiljenim zelenim nalivperom. Bile su pune zadataka, iz glave. Pune kreativnih stvari za učenike. Listića izrađenih rukom. Radila je svoju arhivu.
Škola je bila stara, derutna. Imala je televizor koji se vozio na kolicima od razreda do razreda.
Škola je imala jedan kompjutor.
Planovi bi bili na početku one zelene knjige koja su svi zvali imenik.
Nastavne jedinice po mjesecima. A sve ostalo pisalo bi u pripremi.
Djeca su bila u centru. Zaista jesu.

Danas Marija radi u jednoj od najsuvremenije opremljenih škola. Ima sve pred nosom. Do svega dolazi jednim klikom.
Djeca ipak vole kad ona na stiroporu naslika mačke. Djeci je dosadna pametna ploča. Djeca žele slušati priče i govore – pročitaj još jednom.

Marija ima uz tu djecu (koja bi navodno trebala biti u centru) još stotinjak papira kojima se i roditelji smiju.
Mora dobro popratiti i objasniti svaku ocjenu kao da je došla s ceste raditi. Mariji se više ne vjeruje. Nadziru je ljudi koji imaju u nogama tri sata rada u razredu.
Ljudi koji ne razumiju.
Ona je uz svoj posao postala i maleni odvjetnik, pisar, sakupljač papira koje nikad nitko neće pročitati.
Kao da su djeca tu, usput.

Znate što? Mariju zaista boli briga danas za sve te papire i vaša pravila. Smije li sat upisati ovako ili onako?
U razredu čekaju živi, mali ljudi.
Tko šiša vaše GIKOVE. Nikog ne zanimaju vaše privole. Dobit ćete ih. Možete od njih graditi svoje jadne Loomen karijere.

Mariju više nije briga.

Maja Lewis Carroll


Podijeli s drugima

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *