Iz dana u dan sve se više uvjeravam u činjenicu da su učenici na nastavi potpuno zasićeni svim mogućim ekranima koji ih okružuju. Sve su im dosadniji. Ovih dana u četiri peta razreda ponavlja se ista situacija koja samo potvrđuje moju pretpostavku. Kao uvod u nastavnu jedinicu razgovaramo o kontinentima i učimo njihove nazive na engleskom jeziku. Namjerno ne koristim pametnu ploču nego naobičniju zemljopisnu kartu svijeta. Držim ju još zamotanu u rukama, a oči desetogodišnjaka ne skidaju pogled s mene. I oni najnemirniji su pažljivi. Tu su, svi. Gledaju, čekaju, isčekuju. Slušaju. Pamte. Zanima ih, sudjeluju. Dodiruju papir. Uče sa zadovoljstvom.
Kasnije se vraćamo pametnoj ploči, klikanju i sat ide dalje. Oduševljenje je
nestalo.
Učenici trebaju nas. Stanimo na loptu.
Natalija Kurjaković