Lutke od krvi bez trunke ideje

Podijeli s drugima

U jednoj maloj zemlji, na brdovitom Balkanu okupila se…c
fak, krivo.

Sakupila se grupa ljudi. Ispred nas zastavice EU, naše divne Hrvatske, vesela lica frendli nastrojenih mentorica u stilu – Hello, here I am.
Nedostajala su na ulazu ona tri znaka za grljenje i ne znam još ona dva kaj lijepe one američke učiteljice po fejsu.

Početak. Predstavljanje. Ja sam ta i ta, radila sam u školi, ali nisam stigla sve jer sam vidjela da djeca pate, pa sam sad samo u ovom. Nda. Sigurno radi dječje patnje. Ok. Simpa je. Smije se. Obje su simpa. Dobile su vodu. Kekse.

Krećemo od onog što znamo raditi. Frontalno. Na što sam ponosan, što dobro radim. Nastaje šareni krug. Fotka se. Za diseminaciju. Ne dozvoljavam fotografiranje.

Slušam početak. Sve izvrsno radite. Divni ste. Ma fantastični. Ali…sad ćemo vam pokazati kako da budete najbolji.

Slijede tri sata o vrednovanju.
Sve do sad u praksi izvođeno natrpano i klasificirano u nekakve kalupe u kojim obična potpitanja i povratne informacije nazivamo vrednovanjem za učenje.

Nda. Pitanja ima. Konkretnih.
Mogu li kratku pisanu provjeru ocijeniti?
Može li bilješka ili formativna ocjena ući u prosjek? Što ako se zaključna ocjena i sumativno vrednovanje ne poklapa s formativnim? Kako izvesti ocjenu?
Kako je pravdati?
Odgovori su – sve ostaje na vama. Možete ovako. O da, možete i onako.
Sve možemo. Totalno smo free. Roditelje navikavati da formativna bilješka ima težinu kao i brojčana ocjena je teško.

Ponavlja se opet maratonska utrka, iz takes time Maro i slično.

Sprdancija. Okrećem na zajebanciju.
Malo osjećam susramlje.

Slajd s tekstom na kojem je dio riječi na turskom. Tako djeca vide udžbenik.
Dodajem – kao i mi Loomen.

Kolegica govori – Loomen je takva glupost da to još doživjela nisam.
Predajem odgojni predmet i cijeli produženi vikend buljim u Ivicu koji putuje željeznicom. Kog briga za Ivicu.
Grohot.

Unijet ćemo u opaske – odgovara se.
Tako ukalupljeno.

Kako postavljati pravilno pitanja djeci? Kako postavljati pravilno pitanja djeci? Kako ćemo dobiti prave odgovore?
Kako formulirati pitanja?
Kako ne povrijediti dječje osjećaje?
Kako im biti prijatelj?

Meni s 28 godina rada u razredu je to slušati kao da slušam Stonese koje sam usvojila u osmom razredu. Gledam na fejs krajičkom oka, ljudi se kolju oko štrajka. Ne stignem popratiti.

Pa film. Film o nekom malom koji je crtao četiri puta leptira dok nije nacrtao onog koji se traži. Jer su mu prijatelju na frendli način sugerirali kako je bolje. Vau.
Baš me zanima kako bi moj M. u prvom razredu crtao četiri puta leptira, a jedva da je uspio obojati strip i to sve ljubičastom bojom. Ja sam kriva, glupača. Fuj sam i nisam se dala do kraja!

Postavljam pitanje fakulteta. Gdje su njihova očitanja o ŠZŽ.
Dobili su dopis i pozivaju se na autonomiju.
Strpajte sve aktivnosti, povezujte sve u okviru metodike.

Ok. RN još takvo što i može. Što s predmetnom?
Ništa. Neka se nađu i neka zajedno planiraju? Pitam kada. Odgovora nema. Valjda subotom.
Ne treba nam privatni život.

Pri kraju sam već skoro zaspala, pa se nisam uključila u priču da je famozno uključiti učenike u formiranje kriterija za segment gradiva. Ha?!?
Majke mi mile, meni je to kao da odem liječniku i popizdim na povijest bolesti i kažem mu da mi ispravi nešto jer mi je bez veze.

Za svaku ocjenu radim im tablicu koju si lijepe, pa onda oni idu gore i gore i gore i svi dođu do petice. Nitko se ne želi zadržati na četvorki.
Jedinice se potpuno ignoriraju.
Svi odjednom polude od motivacije. Valjda kao u onim motivacijskim govorima ili prodaji Tupperware posuđa.

Eto. Imala sam osjećaj da sam u jednoj od malenih drvenih crkvica i da nam je sam Bok došao reći revolucionarne ideje o pravilnom postavljanju pitanja, objašnjavanju ocjene.
Samo nitko nije pjevao gospel ni vikao PRAISE THE LORD!

Edukacija. Život.

Piše: Maja Lewis Carroll


Podijeli s drugima

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *